Život sa strahom od voća - zgražanje i ružni komentari dio su svakodnevice

Strahovi i fobije dio su ljudske prirode. S nekim se strahovima rađamo, a neke pak dobijemo tijekom života. Vjerojatno ste već čuli da su strahovi od padanja i glasnih zvukova urođeni bebama, a moj prvi strah koji sam nakon toga razvila, bio je strah od voća koji me prati i danas.

"Kako uopće shvatiš da se bojiš voća?"

Najčešće prvo pitanje koje mi postave ljudi kad shvate da imam fobiju od voća. Većina ljudi koja se suočava s istim strahom ne zna izdvojiti specifičan trenutak kada se to dogodilo, međutim ja mogu izdvojiti različite scene u kojima sam izbjegavala voće. Od kada sam krenula jesti samostalno i više pažnje obraćati na to što jedem, imala sam ogromnu averziju prema voću. Koliko god da su se moji roditelji trudili, ja sam ga odbijala.

Za mene je voće bilo i ostalo u istom rangu gadljivosti kao izmet.

Koliko bi nam svima teško i odvratno bilo pojesti smeće, toliko je meni teško pojesti voće.Većina će vjerojatno pomisliti da sam samo bila razmaženo dijete koje ne želi jesti zdravo, međutim moja je prehrana uvijek bila prilično zdrava. Najdraža su mi jela oduvijek variva, voljela sam čak jesti i sirovo povrće, a povrće, meso i ribu koju djeca obično izbjegavaju, ja sam obožavala. Mogla sam pojesti beskonačno puno punjene paprike, domaće juhe, cvjetače i brokule, ali zato bi mi se od pogleda na zdjelu s jabukama, bananama i grožđem dizao želudac.

Nisam htjela biti ni u istoj prostoriji u kojoj se nalazi voće!

Taj strah nije bio samo gađenje, već se odnosi na bilo kakav kontakt s voćem. Nisam htjela biti u istoj prostoriji s voćem, a danas ga ne mogu dotaknuti bez osjećaja panike. Svaki voćni miris nepodnošljiv mi je. Nisam mogla podnijeti ni da me dodirne netko tko ga je upravo jeo, a nastojim ne dirati ništa što je s njim bilo u kontaktu.

Postoji jedna skupina voća koje se ne bojim, ali i jedna koje se užasavam

Agrumi su jedina voćna skupina koja je iznimka kada je riječ o mom strahu, odnosno limun, limeta, grejp i naranče. Te mi se voćke iz nekog i meni nepoznatog razloga ne gade. Iako ih ne bih jela, nemam strah od njih, a limun čak volim. Tako, primjerice, mogu piti svježi sok od cijeđenog limuna ili flaširani sok od naranče te jesti bombone s okusom limuna i naranče. Kada je riječ o napitcima u čijem sastavu ima voća, odgovaraju mi određeni alkoholi poput vina, ali ne bih popila cider od jabuke. Takve situacije ni meni nisu potpuno jasne, ali strahovi očito ne biraju logično.

Ponekad mislim da je moj mozak neke namirnice prihvatio kao "dovoljno udaljen" derivat voća, a neke ne pa najgore podnosim ono voće koje mi se u djetinstvu prezentiralo kao "pravo", zdravo voće poput lubenica, breskvi, jagoda, trešanja, šljiva, grožđa, banana, kruški, jabuka i sl.

Kako izgleda život s takvom fobijom?

Jedan od najgorih aspekata ovog straha nije voće, nego užasni komentari i nerazumijevanje ljudi koji shvate da ga imam. Ne mogu prebrojati koliko mi je puta u životu netko gurao voće pod nos, pogotovo dok sam bila dijete. Koliko su me puta pokušali "preodgojiti" pametni ljudi sa strane, koliko su me puta djeca u vrtiću provocirala voćem znajući da ja ne mogu suzdržati svoju reakciju...

Nasreću, moji su roditelji shvatili poprilično rano da se ne radi samo o dječjem inatu, već o stvarnoj fobiji zbog čega smatram da sam i uspjela svoj strah zadržati na koliko-toliko stabilnoj razini. Također, zahvaljujući zdravom odnosu prema hrani koji su mi roditelji usadili, nikada nisam imala problema s težinom ili zdravljem zbog svoje fobije.

Bliski ljudi s vremenom su se navikli na moj strah, a i ja sam naučila prilagoditi se koliko mogu

Nemam više panične ispade kada je u kuhinji voće, naučila sam se na neki "suživot" s njim. Iako mi se i dalje diže želudac kada, primjerice, moja cimerica donese kući vrećicu banana ili kolegica na poslu jede šljive, svoju averziju držim za sebe. Isto tako, voljela bih kada bi drugi ljudi svoje ružne komentare na moju neobičnu fobiju mogli zadržati za sebe.

Pozitivna strana neobične fobije

Za kraj ću priznati da moja neobična fobija ima i jednu pozitivnu stranu. Kada god upoznam nove osobe, gotovo odmah znam tko će se u mom životu zadržati, a tko ne. Oni koji ne mogu skriti zgražanje i ružne komentare, u pravilu se ne zadrže dugo u mom životu. S druge strane, oni koji su mogli prihvatiti moj zaista neobičan strah i nisu mi nikad pokazali nepoštivanje, ljudi su koji su mi se generalno pokazali kvalitetnima u različitim životnim aspektima.

Ovaj mi strah čak služi i kao prognoza u vezama - ako mi dečko kaže da će me natjerati da jedem voće kada budemo živjeli zajedno, odmah znam da nikada nećemo živjeti zajedno. Šalu na stranu, zaista bih mogla reći da u ovom slučaju vrijedi uzrečica u svakom zlu neko dobro. 

"Ponovno sam se sprijateljila s hranom!" - evo koliko mi je dugo trebalo i koje savjete dajem svima s istim ciljem

Foto: Unsplash

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.