"Izuzetno je važno imati podršku partnera / ice te dogovoriti uloge unutar zajednice"
Nekako mi je lako pojmiti podjelu uloga unutar obitelji prije, recimo, pedeset i / ili više godina. Ulazim u srž bakine priče kako je ona brinula o svojih troje maloljetne djece, dok je djed išao na rad u Njemačku. Na njoj je bilo organizirati svakodnevni život novcem koji je djed slao. Na njoj je bilo voditi poslove i pregovore oko izgradnje obiteljske kuće. Djed bi dolazio doma otprilike jednom mjesečno, kao i ostali njegovi radni kolege. I tako desetljećima. Kuća je izgrađena, u njoj smo odrasli moja braća i ja. Djed se preselio u vječnost. Baka je još među nama. U nekom svom svijetu, ali među svojima, u svom domu.
Dok razmišljam o ovome, o tim vremenima borbe za egzistenciju, imam osjećaj jedne velike zahvalnosti prema njima. Prema ženi koja je sama s troje male djece imala toliku odgovornost. Koja je bila njezina uloga u tom trenutku? Bila je majka, hraniteljica, graditeljica... Pokušavam zamisliti sebe u toj ulozi i odmah me uhvati neka lagana nervoza. "Ajme, pa kako bih ja to sve uspjela?!" S druge strane, djed je bio onaj koji donosi zaradu, brine se o financijskoj sigurnosti svoje djece. Jedan klasičan obrazac i nacrt obiteljskog života u to vrijeme.
Suvremene obitelji
Danas imamo suvremene obitelji u kojima su najčešće oba roditelja zaposlena. Koliko se uloga muškarca i žene promijenila u odnosu na vrijeme u kojem sam ja odrasla? Ja sam dijete osamdesetih. Mama je bila doma i brinula o apsolutno svemu, a tata je bio u radnom odnosu. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da bi bilo bolje / drugačije da i mama radi. Uvijek sam smatrala i smatram da njezina žrtva ostanka doma nema cijenu. Ona je uvijek tu, tješi, grli i kuha najfinije juhe.
I samim time što je mama u dogovoru s tatom ostala doma, podjela poslova oko kuće bila je jasna. Mama hrani, kuha, pere, dok tata u dogovoru s njom obavlja nabavku, brine se o okućnici itd. Priprema obroka, pospremanje stana, pospremanje suđa, briga oko rublja itd, samo su neke od aktivnosti s kojima se susrećemo svaki dan. Tko i kada unutar obitelji preuzima koju ulogu? Postoje li, u ovim okvirima svakodnevnog života, muško-ženski poslovi? Je li sretna i zadovoljna ona žena čiji partner samoinicijativno skuha ručak, opere rublje? Ili se podrazumijeva da to učini žena nakon što (jednako umorna kao i muškarac) dođe doma s posla? Neću sada u ovaj kontekst uvlačiti emancipaciju. Kazat će neki: "Pa žene, dobile ste što ste tražile! Ne, nismo to tražile. Tražile smo da nas se uvažava."
Važno je imati podršku
Tražile smo, recimo, nakon što smo pola dana u kuhinji pripremale delicije za svoje najdraže, da nam se pomogne pospremiti posuđe jer i mi zaslužujemo nakon obroka sjesti i predahnuti. To su sitnice, ali one puno znače. Biti timski igrač od velike je važnosti i u odgoju. Izuzetno je važno imati podršku partnera / ice te dogovoriti uloge unutar zajednice. Muškarci su danas skloniji pomoći svojim partnericama u mnogočemu unutar zajedničkog života. Sve češće vidim kako tate šeću s djecom po dječjim parkićima i igralištima, a isto tako sve češće čujem od mama na igralištu da je tata doma i priprema večeru. I smatram da je to sasvim korektno.
Dogovorom do kompromisa. Pogotovo ako su oboje zaposleni i nema „baka ili tetka” servisa. Partnerski odnos uključuje ravnopravan dogovor oko svakodnevnih aktivnosti i smatram da opterećenja zaista valja raspodijeliti razumno da nijednom partneru ne bude previše. I u konačnici je dobro i vrlo vrijedno znati da imaš partnera na kojeg se možeš uvijek osloniti. Bez obzira na to je li potrebno prišiti gumb ili zamijeniti žarulju. Svi mi možemo mnogo više nego što mislimo. I u redu je dati svoje sposobnosti na raspolaganje svojoj obitelji i tako odgajati samosvjesnu i odgovornu djecu jer ona uče po modelu, bez podjele.
Foto: Canva
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice