Fizičku bol od udarca zamijenila je ljutnja - zašto ću se 25. studenog zauvijek prisjećati s posebnom tugom

Kaže se da su prijatelji obitelj koju sami biramo, a ja se s time apsolutno slažem. Nije prošao dan da se nisam čula s moje dvije najbolje prijateljice. Svakodnevno smo se viđale, ispijale kave, smijale se i jedna drugu podržavale. Kad god smo se okupile, zabavljale smo se, puno toga radile zajedno i u njihovom društvu sve se činilo lakšim. I mislile smo da će uvijek biti tako. A danas je u meni velika praznina. Kad se svi počinju radovati Adventu i praznicima, planiranju izlaska za Novu godinu, ja samo želim da taj period što prije prođe.

 

Kada sam bila mlađa i puna energije, samo sam željela izlaziti, zabavljati se i uživati u svim čarima koje svijet nudi. Najveća briga bila mi je položiti sve predmete i isplanirati s mojim curama druženja, ali... Život nije predvidljiv i nije klišej kada se kaže da sve može promijeniti u trenutku, a ja sam to osjetila na svojoj koži.

25. studenoga - datum koji će me kroz život pratiti s posebnom težinom

Zadnji put zajedno smo izišle 25.11. Taj će me datum uvijek pratiti kroz život s posebnom težinom. Cijelu smo večer plesale, smijale se, fotografirale, kao i uvijek dok smo izlazile. Kako se bližilo tri sata ujutro, moj je dečko došao po nas i krenuli smo kući. Ubrzo smo bili na autocesti i pola sata dijelilo nas je od kuće. Nije bila gužva, svega nekoliko automobila i kamiona. Iza jednog smo se vozili i mi. Kamion je prevozio teret i u jednom su trenutku trupci počeli padati iz kamiona i pali na naš auto. Nakon toga sve su mi scene mutne, ali se sjećam vrludanja auta, vriske i osjećaja boli po cijelome tijelu. Kroz maglu se sjećam sirena i rotirajućih svjetala. Bila sam kao omamljena i pokušavala doći k sebi. Teško je jasno opisati što se događalo u tim trenutcima, ali sve se mijenja s dolaskom hitne pomoći. Dečko i ja smo izišli iz auta s blagim ozljedama, ali cure nisu. Liječnici kažu da im nije bilo spasa... Dva su se života ugasila...

 

Fizičku bol od udarca zamijenila je ljutnja, osjećaji tuge, bijesa, razočaranja, traženja krivca, pokušaj shvaćanja zašto bi se takvo nešto dogodilo njima – dvjema mladim djevojkama punim snova koje su mogle pokoriti svijet. Trenutak susreta s njihovim obiteljima i količina tuge u njihovom očima bila je nepodnošljiva. Ti divni ljudi ostali su bez djece. Nepravedno. Neprirodno... A tu je i bio osjećaj grižnje savjesti jer smo mi prošli samo s manjim ozljedama...

 

Nakon nekoliko dana organiziran je sprovod i trebalo je otići odati im zadnju počast. Došlo je cijelo mjesto. Bila sam ljuta jer su došli i novinari jer mi je to izgledalo kao da uništavaju trenutak odavanja počasti samo da bi popunili novinske stranice... To su bili trenutci kada smo komunicirali bez riječi. Suze su same tekle... Nismo trebali ništa govoriti.

 

Od ovakve se tuge čovjek nikada u potpunosti ne oporavi. Samo nauči živjeti s njom. Iako će uspomene u nama uvijek biti žive, život ide dalje i jednostavno se moramo naučiti nositi sa svime što nas životu zadesi. Žalovanje ima svoj tijek pa se ponekad zapitam kako bi cure danas izgledale i kuda bi nas sve život odveo. I dalje mi često nedostaje što ih ne mogu nazvati i podijeliti s njima novosti... Još nisam u toj fazi da prihvaćam njihovu smrt kao „nešto što se moralo dogoditi jer život ima plan za sve nas”, već mislim da bi svijet bio puno ljepši da su i dalje tu s nama, ali ne pita se uvijek sve nas pa vjerujem da ću i ja jednom naći svoj mir. Iako više nisu fizički blizu, uvijek ću ih nositi u svome srcu i mislima.

 

Valentininu priču napisala Goranka Rakić.

Foto: Unsplash

Pripremila: