Zbog prerane smrti oca, nisam ga imala priliku upoznati

Sjedim već par minuta i razmišljam kako započeti ovaj tekst i došla sam do zaključka da bi zapravo najbolje bilo krenuti od početka – sjećam li se uopće trenutka kada sam shvatila da nemam drugog roditelja? Zbog rane smrti nisam ga ni upoznala, no trenutak kada sam shvatila da ga nema, i dan danas mogu opisati u detalje.

Bila je zima te sam s bakom otišla na sanjkanje. Ondje je bilo još nekoliko djece koje su doveli roditelji i koje sam znatiželjno promatrala. Tada sam shvatila da svatko ima neke dvije osobu uz sebe, dok ja imam samo jednu. Na putu do kuće krenula sam baki postavljati pitanja i danas mogu shvatiti koliko mi je tada kao djetetu bilo teško pružiti odgovore. Vjerujem da su dugo planirali razgovarati sa mnom o tome, no i uz to što sam sama primijetila, tada mi je bilo teško shvatiti.

Zbog pažnje koju mi je majka posvećivala, nisam imala dojam da nešto nedostaje

S obzirom na to da oca nisam ni upoznala, nisam imala osjećaj da mi nešto nedostaje. Jedini trenutci u kojima bih na to kao dijete pomislila, jesu školske priredbe ili na školskom satu kada bi se pokrenula rasprava o obitelji ili slično. S druge strane, moja je majka bila i majka i otac u jednom. U najvećoj je mjeri ona zaslužna za to što nisam u tolikoj mjeri primjećivala da mi nešto nedostaje. Ne mogu reći da ga se nisam često sjetila i razmišljala o njemu, no moja obitelj posvetila se tome da mi djetinjstvo prođe bezbrižno. Iako možda to tada nisam gledala na taj način, danas dok se prisjećam različitih situacija, mogu to i potvrditi.

Osnovna škola bila je period pomiješanih emocija

U osnovnoj školi često su me znali ispitivati zašto imam samo majku što me dodatno zbunjivalo te sam u jednom trenutku čak pomislila da je to nešto pogrešno. Kako sam krenula odrastati, tako sam upoznavala ljude koji su u istoj situaciji kao i ja što mi je pomoglo u tome da ju u potpunosti prihvatim. Vjerojatno se pitate gdje je bila moja obitelj da mi pomogne u tome, ali ja sam uvijek bila osoba koja je takve stvari držala u sebi, tako da oni nisu ni bili upoznati s tim da sam zbunjena oko svojih osjećaja. S odrastanjem je ta želja za opravdavanjem osjećaja nestala te sam se više fokusirala na to da ih prihvatim i da je u redu ako ponekad osjetim zbunjenost, ali i da je u redu da zaplačem ili budem tužna zbog osobe koju nisam ni upoznala.

Unatoč tragediji, na svoje djetinjstvo imam lijepa sjećanja

Zahvaljujući mojoj majci koja je dala sve od sebe da se iskaže u ulozi oba roditelja, danas sam odrasla osoba koja na svoje djetinjstvo ima dobra sjećanja. Naravno, veliku ulogu u tome imao je i ostatak obitelji. Iako sam više puta svjedočila situacijama u kojima ljudi pristupaju sličnim ili istim situacijama s predrasudama i mišljenjem da su djeca poput mene zbog veće količine pažnje razmažena, smatram da je to apsolutno neopravdano. Najteži dio mog odrastanja zapravo je bio pomiriti se s činjenicom da tu osobu nisam mogla ni upoznati, već se to odvijalo kroz opise bližnjih.

Foto: Unsplash