Jesam li trebala plakati ili smijati se?

Famozni prvi put nešto je čemu se, opravdano ili ne, pridaje dosta pažnje. Iako prilikom odabira seksualnog partnera uvijek razmišljamo jednako kao što i 101. put planiramo gdje ćemo i kako ćemo, sve je to ipak intenzivnije kada je riječ o prvome putu. Kakav je bio moj? Apsolutno fenomenalan. I ne, ne lažem. Bila sam jedna od onih koje apsolutno ništa nije boljelo, a partner je bio itekako velikodušan kada je riječ o trudu i orgazmima koje mi je priuštio. Kasnije ću otkriti koliko je točno darežljiva osoba, ali... Idemo po redu!

Budući da sam s partnerom prvi put spavala kada sam imala 21 godinu, a upoznala sam ga dvije godine ranije, smatrala sam da sam dovoljno zrela za donošenje takve odluke. Kad smo se upoznali, ja sam imala 19, a on 23 godine. Kroz te dvije godine družili smo se, izlazili, razgovarali… Proživio je sa mnom sve ispite na fakultetu, kao i brojne obiteljske situacije. Ispraćala sam ga na brod i dočekivala. Upoznavala sam njegove prijatelje kao i on moje. Sve je funkcioniralo normalno. Ni u jednom trenutku nije me pritiskao oko seksa što mi je odgovaralo. Naravno, razgovarali smo o seksu pa i bili na milimetar od njega više puta, ali znao je da ću se povući u onom trenutku u kojem mi bude previše. Što sam i radila. Sve do jednom… I tada je bilo apsolutno fantastično.

Pomorci i zlatni lančić s križem ili sidrom - ili ipak ne?!

Godinama nakon odgovorno tvrdim da je, što se samog seksa tiče, to bio prvi put kakav bih poželjela svima. U trenutcima strasti, dok su nam se tijela ispreplitala i odvajala, osjetila sam na sebi osim njegovih ruku i hladan metal koji se odlično uklopio u cijelu priču jer je uz svu vrućinu između nas bio i početak ljeta. Dok su se ruke pomicale po meni, a metal me povremeno zakačio, zaključila sam da se radi o križu koji nosi na ogrlici. Klasika. Pomorci i zlatni lančić s križem. I/ili sidrom. Iako znam da će se mnogi zgroziti nad spajanjem križa i izvanbračnog seksa, reći ću samo da bih puno, puno više voljela da se radilo o križu.

Idućeg dana kad smo otišli na plažu, moj je dragi, još jedan klišej, šetao u kupaćim gaćama s ručnikom preko ramena. Budući da je sunce bliještalo, bacila sam pogled da provjerim radi li se o križu ili sidru. U ovome trenutku, pristala bih na bilo što, no ni križa ni sidra nije bilo na vidiku. Osim onih duboko u moru na obližnjoj plaži. Oko vrata gospodina, jako blizu onog mjesta gdje su se ga moje ruke privlačile bliže i gdje je postavio moje noge, nalazilo se SLOVO. Slovo koje nije bilo početno slovo njegovog imena, a bo'me ni mog… Škiljeći iza naočala da budem sigurna da dobro vidim, pogledala sam još jednom jer dvaput je dvaput, međutim hladan metal od jučer blistao je na suncu i nije htio promijeniti svoj oblik da bi udovoljio mojim mladenačkim željama.

Metal koji je jučer za vrijeme seksa klizio po mome tijelu, kupila mu je - DJEVOJKA!

„Kakav ti je to privjesak?“ na kraju sam ga pitala, na što je gospodin spustio pogled i slobodnom rukom uhvatio privjesak. „A to? Ma to mi je cura kupila, prvo slovo njenog imena…“ uzvratio mi je sa smiješkom i nastavio bezbrižno hodati prema plaži još uvijek držeći me za ruku. Činjenica da u teškim situacijama reagiram pomalo neprimjereno, ovdje mi je odlično došla jer inače mislim da bi me još skupljali po onim škrapama. Umjesto toga ja sam se opalila smijati. „Imaš curu?“ zbunjeno sam ga ispitivala. „Otkad?“ Znajući jako dobro da mi je dao niječan odgovor kad sam ga na početku našeg izlaženje upitala ima li koga jer sam nešto načula.

„Pa, skoro tri godine. Baš smo kupili stan…“ uslijedilo je. Tada više nisam znala bi li se smijala ili plakala. Jer taj odgovor značio je ne samo da ima nekoga, nego da planira i budućnost s tim nekim. I da je s tim nekim cijelo vrijeme tijekom kojeg smo i mi bili zajedno. Ili sam barem ja mislila da smo zajedno. U potpunom šoku, 30 kilometara od svog stana i prijevoznog sredstva, popili smo kavu na plaži dok sam ja pokušavala shvatiti što se, k vragu, događa. A on je, najednom veoma pričljiv, pričao o svojoj djevojci i detaljima njihovog zajedničkog života. Kada sam ga pitala zašto mi nije rekao da je zauzet, odgovorio mi je s: „Mislio sam da znaš...“ Nakon toga je uslijedilo moje poetično pitanje: „Je li ti se noćas činilo kao da znam da si zauzet?“

"Mislio sam da te to pali, do sada ni jednoj curi nije smetalo..."

Odgovor koji mi je ponudio stvarno nisam mogla predvidjeti: „Mislio sam da te to pali, do sad nijednoj curi nije smetalo.“ E tu sam se već histerično smijala! Nijednoj?! Znači ima nas još? Da to shvatim kao dobru ili lošu vijest? Treba li mi zbog toga biti lakše? Jesam li zbog toga više ili manje glupa? Ispitivala sam samu sebe.

Trajala je ta kava neko vrijeme jer sam znala da će nam biti posljednja, a željela sam znati što je bilo u glavi tog čovjeka i kako sam uspjela ne vidjeti cijelu jednu stranu njegovog života. Kasnije ću doznati da je i konobarica koja nam ju je poslužila jedna od mnogih… Nekoliko mjeseci kasnije, počevši od zrcala ujutro, gdje god se okrenem vidjet ću neku koju je poje*** jer bilo ih je. Doznavši sve to, pokušala sam se distancirati znajući da me sreća definitivno ne čeka na njihovoj adresi. Razmatrala sam tada kako postupiti. Reći joj ili ne reći? Ako joj kažem, trebam li joj reći i da nisam jedina? Što da joj uopće kažem, a da me zbog toga ne mrzi jer to što nisam jedina i nije neko opravdanje? Imam li uopće pravo miješati se više nego što sam se već umiješala? Što će ona dobiti od toga da joj kažem? Možda je ona zadovoljna njihovim životom? Koliko je fer od mene da joj ga uništim?

Na kraju sam odlučila šutjeti. Malo zbog nje, malo zbog sebe, priznajem. Nisam željela da me se spominje u tom kontekstu, koliko god da sam bila u njemu. To što nisam bila jedina, odlučila sam si uzeti za olakotnu okolnost jer mi je trebala neka da bih mogla prihvatiti da iako sam učinila lošu stvar, nisam loša osoba…

Našu priču završili smo nakon one kave kada me vratio kući. Javljao se kasnije. U nekim trenucima slabosti odgovorila sam mu slobodnije nego što bih trebala odgovoriti zauzetom čovjeku, ali teško je to objasniti mladenačkom slomljenom srcu. Ipak, više se nismo vidjeli nasamo ni ponovili intimno druženje… Pri povremenom mimoilaženju u gradu, kada dođe s broda, i dalje se javi. Načujem i to da mu je auto često parkiran ispred zgrada u kojima nije njegov stan te da onaj privjesak još uvijek klizi po tijelima koja ne pripadaju njegovoj djevojci. A ja se i dalje pitam kako mi je sve to uspjelo promaknuti i bi li drugačije postupila da sam baratala svim informacijama? Ni pet godina kasnije, nemam odgovor na to pitanje. Ali, ako sam ja uspjela doznati sve to, koje su šanse da njegova djevojka ništa ne zna? Jesam li ipak trebala nešto reći ili je uredu što sam si oprostila i nastavila dalje?

Foto: Pexels / Unsplash