Detalje svog porođaja žena pamti cijeli život...
Iako je od mog prvog poroda prošlo skoro pet, a od drugog skoro tri godine, i dan danas oba se dana sjećam kao da su bila jučer. Sjećam se kakvo je bilo vrijeme tog dana, što sam imala na sebi, medicinskog osoblja, mirisa rađaonice i bolničke sobe. Kad zatvorim oči i zamislim slike, sve oživi pred mojim očima kao da se događa upravo sada. Vjerujem da je tako svakoj ženi koja je to doživjela. Iako su neke stvari bile slične, drugi se porod puno razlikovao od prvog, ali nešto je bilo jednako oba puta, a to su misli koje su mi prolazile glavom.
Porod je bolan i težak, ali sve se to izdrži, a bol zaboravi
U naslovu teksta stoji i potencijalni opis mog poroda, ali za takve tehničke detalje najbolje je pitati Google ili medicinsko osoblje. Ja ću vam reći isto što sam svome djetetu u posveti napisala. Da, pričat će vam da boli; da, teško je; bude trenutaka kada pomisliš da ne možeš više i poželiš izići iz svoje kože, ali kad rezultat primiš u svoje naručje, sve se to zaboravi i ništa nije nemoguće niti teško i sve bih ponovila.
I sama sam se naslušala kojekakvih priča o tome koliko je teško poroditi se, no istina je ova: sve žene prije mene to su uspjele, isto ću tako i ja. S tim sam stavom ušla u rađaonicu. Ne mogu reći da se nisam bojala, imala sam neku malu dozu straha koja je razumna. Do zadnjeg strepjela sam hoće li sve biti u redu i s bebom i sa mnom, ali to nije bio onaj panični strah i nepovjerenje u medicinsko osoblje. Sve te ružne crne priče pokušala sam ostaviti iza sebe i onog trenutka kad sam se popela na stol za rađanje, vjerovala sam da sam u najboljim rukama i da su babice i doktori tu s istim ciljem – da meni i bebi olakšaju njezin dolazak na svijet.
Najvažnija misao bila je ona o brizi za dijete koje dolazi na svijet
Roditeljska, odnosno majčina briga koja traje cijeli život, počinje još u trudnoći, a povećava se na stotu potenciju u trenutku poroda. Kakva je? Kakav je? Hoće li s njom / s njim biti sve u redu? Ima li tjelesnih mana? Hoće li disati? Hoće li odmah zaplakati? Milijun misli oko bebe, njezinih prstića, dva uha, dva oka, nogu, ruku. Zamišljaš, iščekuješ, brineš se, nadaš. Ta misao i vodilja je i snaga u teškim i izazovnim trenucima poroda.
Moram priznati, bilo je i smiješnih trenutaka
Sve ove brige i molitve koje sam izgovarala djetetu koje dolazi na svijet, miješale su se i s raznim opterećujućim mislima i psihozama poput kako to izgleda dolje, što ako se ukakim na stolu, smrdim li od znoja i naprezanja. Gledajući unazad, to mi je toliko smiješno i nebitno, ali lagala bih kada bih vam rekla da me i to nije opterećivalo. Morile su me misli i strahovi o rezanju, šivanju, hitnom carskom rezu, komplikacijama oko posteljice, ali sve to prošlo je i ništa nije tako tragično kako se čini.
S vama ću podijeliti par anegdota s moja dva poroda
Svakako bih htjela svim trudnicama savjetovati da puno mantraju. Kad sam išla roditi svoju curicu, stalno sam si ponavljala da će to biti ujutro, da ću se naspavati i odmorna to odraditi. Tako je bilo. Krenulo je oko 7,30 h i bilo je kratko, gotovo bezbolno i baš onako kako sam zamislila. Kad sam išla roditi dječaka, mantrala sam da to bude navečer, kada uspavam moju djevojčicu. U bolnicu sam otišla u 21,20 h, a on se rodio u 23,55 h dok je moja curica spavala snom pravednika.
Dok sam nju rađala, moj suprug i doktor u trenucima izgona bebe u mom su podnožju razgovarali o potencijalnoj zemlji koju bi trebalo kupiti, a ja sam ih tada obojicu htjela nogom odvaliti po čelu! Dok sam rađala njega, kada su me zadnji trudovi pod dripom vodili u beskonačne visine boli, gledala sam u babicu ispred sebe kako mirno sjedi i čita Stogodišnjaka koji se spustio kroz prozor i nestao. Žao mi je zbog knjige, ali baš kao i dotičnu gospođu, ne želim ju vidjeti blizu sebe.
Foto: Canva
- Pripremila:
- Andrea Šikić
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice