Ne postoji dovoljno dobar savjet kako se nositi s boli nakon gubitka bliske osobe
Većina nas strahuje od smrti i gubitka bližnjih. Ovisno o našim stavovima i vjerskom opredjeljenju, smrt možda i ne mora biti tako strašan pojam, već nas vjerojatno najviše plaši činjenica da određenu osobu više nikada nećemo vidjeti, čuti i osjetiti. Pitanja koja želimo razjasniti glase: Lažu li nam svi kada kažu da vrijeme stvarno liječi svu tugu i da će nam kroz određeni period postati lakše? Ima li sve to smisla? Je li logično i razumljivo tugovati nakon ovakvog gubitka i možemo li to nekako lakše prebroditi?
Prvi dani nakon gubitka
Iz iskustva kažem da kada se dogodi gubitak jako drage osobe, u početku toga nismo ni svjesni. Odradimo službeni dio posljednjeg ispraćaja i, eventualno, misno slavlje za preminulog, ali zapravo ne shvaćamo što se dogodilo. U prvim danima nakon ovakvog događaja većina nas imamo obitelj i prijatelje koji će biti uz nas kroz ovaj period i malo nam pružiti utjehu. No brzo, a možda čak i prebrzo, dođu dani kada pored nas nema nikoga. Ne zbog toga što su ljudi zlobni i više ne mare za nas, već imaju svoje obveze. Možda ste i vi, kao i ja, ovo proživjeli pa znate da ste prvih nekoliko dana neprepoznatljivi nakon silnog plakanja, osjećate se umorno i samo želite spavati. Kada se probudite, na trenutak pomislite da je sve u redu i onda ponovno slijedi udarac stvarnosti – i stvarno se ono najgore dogodilo.
Odlazak na groblje bolniji je nego što se čini
Nikako se nisam mogla pomiriti s činjenicom da moj tata više nije pored mene. Još bi me više dotuklo kada bih otišla na groblje i zapalila mu svijeću. Dogodilo se to da sam počela izbjegavati odlaske na groblje i sama sebe uvjeravati da on nije ondje - sve dok se nisam "spustila na zemlju". Za to mi je trebalo dugo vremena, ali sada uspijem otići na groblje bez previše uzrujavanja, osjećaja ljutnje i bijesa koje sam prije osjećala. Uspjela sam si dokazati da je to samo još jedan u nizu spomena na njega, a onaj najveći u svemu je čega se rado prisjećam i što me nasmije. Onaj tko je ovo proživio zna točno o čemu pričam.
Zašto su nam fotografije toliko bolne?
Sve dok smo svi živi, zdravi i na okupu, na fotografije gledamo kao na nešto lijepo što je obilježilo posebne trenutke. No kada su na fotografijama osobe kojih više nema među nama, tada one postaju možda i najbolnija točka. Svaka fotografija "priča" svoju posebnu priču, a svaka ta priča izvuče puno suza na lice. Ljudi često maknu fotografije preminulih baš zbog toga što su im uspomene preteške, no ja sam nakon tatinog odlaska stavila njegove fotografije svugdje po kući jer sam imala strah da ga slučajno netko od nas ne bi zaboravio. S vremenom sam dvadeset manjih fotografija pretočila u jednu veliku koja i danas, pet godina poslije, krasi najveći zid u našoj kući. Nekada prođem pored nje kao da je nema, a nekada zastanem sa suznim očima, ali barem znam da je ondje i nekako osjećam njegovu prisutnost.
Smrt bližnjega razlog je da se otkažu slavlja
Moj tata preminuo je godinu prije mog vjenčanja, no to nije bio razlog da se isto ne održi. Njegova smrt dovoljno je odredila moj život. Ja sam tugovala na neki svoj čudan način koji ostalim članovima nije bio učestao i prihvatljiv, ali ja sam jedino tako mogla funkcionirati. I ne, nisam plakala na dan svog vjenčanja. To sam obavila dan prije. U narodu bi se reklo da sam "isplakala dušu", sebi obećala da na dan vjenčanja neću i stvarno nisam. Tatinu fotografiju držala sam na bedžu na vjenčanici - nisam željela ispasti lažno brižno dijete, već osjetiti da sam mu odala određenu počast. I jesam. Bilo mi je jako drago što sam to učinila.
Što s odjećom i ostalim stvarima preminulih?
Koliko god to izbjegavali, kad-tad ćemo shvatiti da nema smisla gomilanje odjeće koja se više nikada neće odjenuti i obuće koja nikome ne odgovara. U trenutku kada je meni bilo potrebno više mjesta u kući, tatinu odjeću morala sam negdje smjestiti. Novu odjeću donirala sam u Caritas i poznanicima kojima bi mogla odgovarati. Odjeću koja je bila istrošena i oštećena bacila sam, a nekoliko dijelova odjeće sačuvali smo u obliku prekrivača. Tako nemam grižnju savjest da sam sve to samo bacila, već imam jednu lijepu uspomenu.
Vrijeme ipak ne liječi sve
Ako ste izgubili nekoga jako bliskog i vama važnog, ne postoji to vrijeme i godine koje će vašu bol izliječiti. Ne postoji. Uvijek ćemo na određenu pjesmu zastati jer je bila nečija omiljena, neki besmisleni omekšivač posjetit će nas na miris te osobe ili ćemo pogledati film i sjetiti se kako se netko nama drag na njega smijao. Sjećanja su lijepa, ali jako bolna. Ne smijemo im dopustiti da naš život potpuno odrede jer život ide dalje. Svaki gubitak težak je, ali bitnije od toga jest da mi iz cijele situacije izađemo razumni i smirene glave.
Foto: Canva
- Pripremila:
- Marinela Išasegi Bogdanić
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice