Eksperiment koji bi trebala isprobati svaka žena koja svoj život ne može zamisliti bez šminke

Od kada sam prvi puta isprobala puder još u višim razredima osnovne škole, ovaj proizvod postao je neizbježan dio moje svakodnevice. On me provukao kroz turbulentne tinejdžerske godine kada mi je koža divljala i spasio moje samopouzdanje. On je prva stvar koju sam stavljala prije izlaska iz kuće. Za mene je bio poput zaštitne maske bez koje se nisam osjećala potpuno. Sve do nedavno kada sam odlučila prekinuti našu pomalo toksičnu vezu.

Zašto upotrebljavamo puder?

Puder ili podloga baza je svake šminke. On pretvara naša lica iz nesavršenih, crvenih, pjegavih, teksturiranih u ujednačena platna spremna za šminku i daljnje prikazivanje u javnosti. Kao netko tko je oduvijek imao problema s kožom, ovaj proizvod bio je jedino što me spašavalo da se ne osjećam "ružno". Ako mi se ikada i dogodio dan da se nisam našminkala, to je automatski bio loš dan. To ne bih bila ja iako sam tada upravo najviše ja.

Isto sam primijetila i na ženama oko sebe. Sve smo naviknule da moramo nekako pokrivati i skrivati svoju pravu kožu kada izlazimo u javnost. Bilo da patimo od podočnjaka, crvenila, akni ili bora, jednostavno nam je urođeno da to pokušamo nekako prikriti.

Kako sam se odlučila "razvesti" od ovog proizvoda?

Jedne sam se večeri, nakon dugog dana provedenog na faksu i poslu,dobro zagledala u svoje lice. S druge strane vidjela sam puder, sada već rastopljen, na dijelovima razmazan, na dijelovima mastan, poput maske koja se krenula topiti na mom licu. Vidjela sam sve linije oko očiju u koje se uvukao. Primila sam se posla kao i svake večeri - skinula sam šminku, umila lice, a s druge strane ogledala ubrzo me dočekala moja prava koža.

Sada je imala podočnjake, vidjeli su se i prištići, ali nekako mi je izgledala ljepše. I na trenutak sam pomislila: "što njoj toliko nedostaje da se ne usudim izvesti ju van bez maske?" Svaki dan gledam nenašminkanu kožu na muškarcima oko sebe pa i na nekim ženama, a nikad im ne gledam u prištiće, crvene točkice i borice. Njih prihvaćam, njih ne osuđujem, no sebi ne dopuštam istu slobodu i komfor. Već sljedećeg jutra odlučila sam se ohrabriti i nešto poduzeti po tom pitanju.

Moja rutina šminkanja bez pudera

Iako sam odlučila objaviti rat puderu, to nije značilo da i dalje ne volim sve one lijepe stvari koje šminka može učiniti za moje lice. Za početak, nanijela sam maskaru i počešljala obrve. Zatim sam pomalo iscrtala usne i dodala sjajilo, a za kraj sam one omražene prištiće prekrivala tako da sam ih samo dotaknula olovkom za oči u boji kože. To se pokazalo iznenađujuće učinkovitim. Sve ostalo preskočila sam. Do tada nisam mogla zamisliti da, primjerice, rumenilo nanesem na golu kožu. Ako želim izgledati osunčano, dodam samo malo bronzera. Odjednom sam zavoljela šminku na potpuno drugi način, a i svoju kožu.

Moje samopouzdanje naraslo je

Jedna najbitnija stvar koja je proizašla iz svega ovoga, jest činjenica da je moje samopouzdanje u vezi kože eksponencijalno poraslo. Navikla sam opet gledati svoju kožu onakvom kakva ona je. Ponovno sam se upoznala sa svojim licem. I u tom upoznavanju osim svih onih mana koje sam skrivala, vidjela sam i lijepe stvari koje prije nisam primjećivala. Izlazak bez šminke ili s minimalnom šminkom odjednom nije bio tako strašan.

Ubrzo sam shvatila da nikoga ustvari nije briga za moj puder i bitke koje sam vodila s njim. Nitko me nije tretirao drugačije niti čak primijetio promjenu. Od svih nedostataka na mome lice, najveća je bila ona u mojoj glavi. Iako nisam bacila svaki puder koji posjedujem, naučila sam ga upotrebljavati kao neki dodatak koji mogu ili ne moram imati. Mogu, ali ne moram ga staviti i bit ću si lijepa kako god da okrenem. Upravo zbog toga smatram da svaka žena, posebno ona sa sličnim nesigurnostima kao ja, mora probati ovaj eksperiment.

Foto: Canva

Pripremila: