Usporedili smo hrvatski obrazovni sustav s obrazovnim sustavima u drugim državama diljem svijeta

Svaka je škola mjesto za sebe. Škole ne samo da se razlikuju u svijetu, već se i ponašanje učenika, pristup učitelja, suradnja s roditeljima razlikuje u urbanoj i ruralnoj sredini zemlje. Tako, primjerice, škole u urbanim područjima obično imaju veći broj učenika i veće budžete za obrazovanje u usporedbi s ruralnim školama. Većim budžetima moguća je i organizacija većeg broja dodatnih aktivnosti koje dodatno utječu na motivaciju i iskustvo učenja djece. Neki djelatnici iz ruralnih sredina navode kako je često suradnja s roditeljima nešto bliža – u ruralnim sredinama  roditelji često imaju bliži i direktniji odnos sa školom zbog manje udaljenosti i veće povezanosti, a i njegovanja dobrosusjedskih i bliskih odnosa. U urbanim područjima roditeljska su se očekivanja pokazala nešto većima, stoga češće dolazi i do neslaganja.

Što se uči diljem svijeta?

Škole u svijetu općenito se razlikuju prema onome što se uči u školama. Ono je određeno takozvanim „nacionalnim kurikulumom“. Tako, recimo, matematika, znanost i jezik mogu biti univerzalni, a neki predmeti mogu biti opcionalni. Tako određene zemlje, poput Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Južne Koreje, stavljaju veći naglasak na STEM područja (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika), dok zemlje poput Francuske, Italije i Švedske više pažnje pridaju umjetničkim područjima. Navedena tendencija usko je povezana s vrijednostima pojedine kulture gdje određeni više njeguju znanost, a drugi umjetnost. Možemo reći kako je Hrvatska zemlja koja trenutačno teži većem razvoju STEM područja i njegovoj integraciji u obrazovni sustav, a primjer za to može nam biti uvođenje predmeta Informatike za djecu od prvog razreda osnovne škole.

Kako se uči diljem svijeta?

Zemlje poput Japana, Kine i Francuske preferiraju tradicionalne metode učenja s naglaskom na pažljivo praćenje autoriteta učitelja, fokus na postizanju visokih rezultata na standardiziranim testovima te upamćivanju velikog broja informacija. Također, veliki je naglasak na disciplini. Zemlje s praktičnim metodama učenja jesu Finska, Švedska i Nizozemska gdje je fokus na individualnom pristupu, suradnji, poticanju kreativnosti i stjecanju praktičnih vještina. Primjerice, učenici u Švedskoj imaju niz projektnih zadataka u svojem školovanju te kroz njih istražuju određene teme od interesa i vježbaju primjenjivanje naučenog u „stvarnim“ situacijama. Možemo primijetiti kako Hrvatska kombinira tradicionalne i suvremene metode učenja budući da kurikulum obuhvaća niz različitih predmetnih područja. U nastavnom procesu kombinira se frontalni i grupni rad s projektnim aktivnostima i raznim radionicama. Sve je i dalje vrlo ovisno o motivaciji i volji samog učitelja.

Koja je važnost ocjena?

Važnost koja se pridaje ocjenama, ovisi o kulturi i društvenim standardima. Uzmimo za primjer Kinu. Ondje se ocjene smatraju izuzetno važnima te neuspjeh dovodi do velikog pritiska od strane obitelji i društva općenito. U Kini je naglasak na savršenosti, dok Finska ima takav obrazovni sustav gdje ocjene nisu toliko u fokusu. Umjesto toga naglašavaju individualan napredak svakog učenika kojeg ocjenjuju povratnim informacijama o učenju i razvoju kritičkog razmišljanja, suradnji, motivaciji i kreativnosti. Također, Danska ocjene iskorištava samo kao jedan od alata za praćenje napretka. Hrvatska na ocjene gleda kao na objektivni pokazatelj znanja, s time da je s vremenom sve veći naglasak na formativnom ocjenjivanju, odnosno pružanju povratnih informacija o napretku i razvoju vještina. Zanimljivo je i to da su skale ocjenjivanja u Hrvatskoj i Njemačkoj u potpunosti suprotne: u Hrvatskoj se upotrebljava sustav ocjenjivanja od 1 do 5 gdje 1 označava nedovoljan, a 5 odličan rezultat. U Njemačkoj je u praksi ocjenjivanje od 1 do 6, pri čemu 1 označava najbolju ocjenu, a 6 najnižu. Ocjene ustvari imaju jednaku svrhu i opis, samo se drugačije numeriraju. Još je jedna razlika u tome što Njemački obrazovni sustav ima detaljno definiran sustav ocjenjivanja s normama i smjernicama za dodjelu ocjena, a Hrvatska ima manje formalnih pravila koja se često temelje na prosudbi predmetnih učitelja.

Koliko se dugo ide u školu?

U većini zemalja osnovno obrazovanje koje je i obavezno, traje 6 do 8 godina. U većini zemalja školovanje je obavezno do 16. godine. U Švedskoj, recimo, obavezno obrazovanje traje do 18. godine. U Hrvatskoj djeca nastavu pohađaju u određenom dijelu dana – jutarnjem ili popodnevnom turnusu, u razdoblju od prosječnih 6 školskih sati. S druge strane, države poput SAD-a svoje učenike školuju od 8 ujutro do 4 popodne, u što su često uključene i dodatne aktivnosti poput treninga ili klubova. Školski dani u Japanu započinju pak u 8 ujutro i traju do kasnih popodnevnih ili večernjih sati, posebno za starije učenike. Finski sustav, s druge strane, veliki naglasak stavlja na ravnotežu između školovanja i slobodnog vremena, stoga i raspored prilagođava uspostavljanju i održavanju te ravnoteže.

 

Sve u svemu, razlike su brojne te svaki pristup ima svoje prednosti i nedostatke. Svakako možemo primijetiti kako Hrvatska pomno prati građu obrazovnih sustava drugih zemalja i pokušava iz svake izvući ono što je za nju primjenjivo. Za to je potrebno vrijeme, struktura i upornost, no i usklađenost u postavljanju i praćenju postavljenih pravila i očekivanja.

Foto: Pexels / Canva