Koliko je fotografija dovoljno, a koliko previše?

Jedna od žestokih i gorućih tema u krugovima mama i roditelja upravo je ova o objavljivanju dječjih fotografija na društvenim mrežama. Sa svih strana upozoravaju nas o opasnostima koje vrebaju i o sumnjivim osobama koji se skrivaju iza naoko bezopasnih profila. Činjenica je da su nam danas životi izloženi na društvenim mrežama i kada se trudimo sačuvati privatnost i minimalno se izlagati istima, sigurno imamo barem jednu aplikaciju koja nas "prati" i pamti što radimo.

 

Kad se beba rodi, gotovo je nemoguće odoljeti izazovu konstantnog fotografiranja. Nećete se ni okrenuti, a u prvih mjesec dana memorija telefona vjerojatno će vam "pregorjeti" od količine fotografija i snimki koje ste napravili s bebom. I onda dođemo do pitanja – objaviti ili ne? Koju fotku? Koliko fotografija? Što je dovoljno, što je primjereno, a što je previše? I koji su kriteriji za to i zašto uopće postoje? Zašto ne možemo samo uživati u onome što radimo?

Kako se pripremiti na dolazak kući iz rodilišta - majka savjetuje

Moje društvene mreže moj su dnevnik foto-uspomena

Ja sam u skupini mama koje objavljuju fotografije svoje djece i to uglavnom na Instagramu. Kao što mi i u opisu profila piše, moj je Instagram profil moj mali foto-dnevnik i čuvar uspomena moje djece. Jesam li neumjerena? Možda. Vjerojatno sam s prvim djetetom bila, a sada znam "stati na loptu" i jasno mi je da ne mora baš svaki ovjekovječen trenutak završiti online.

Na početku se ni suprug ni ja nismo slagali u detalje oko toga i trebalo je vremena da on shvati što ja želim postići tim fotografijama i zašto to radim. Svaka fotografija popraćena tekstom ili druga objava morala je biti smislena i predstavljala je nešto, možda samo meni poznato što. Prilikom objavljivanja zamišljala sam što bi moja djeca rekla, odnosno što će reći ako i kada to jednog dana vide. (U nadi da će mi profil biti živ i aktivan dok ne dođu do te dobi.) Željela sam da budu ponosni i da si barem malo predoče kako sam se osjećala uz njih i da ponovno proživimo te trenutke zajedno s tim da neka zlatna pravila postoje i kod mene. Nikada nisam objavila sliku nage bebe ni ukakanih pelena ili općenito izloženijeg golog tijela. Gledala sam da fotografije koje objavljujem nisu toliko svakodnevne (premda je bilo takvih) i da postanu uspomena.

 

Od potpune cenzure fotografija do prilagođenog sadržaja

S druge strane stoje neke moje prijateljice koje su se odlučile za potpunu cenzuru i od kada su dobile bebu nisu objavile niti jednu fotografiju bebe i to je u redu. Osobito one čiji je profil bio aktivan u nekom drugom stilu i reklamirao nešto što rade, vole, tu nije bilo mjesta bebi i pretvaranju profila u tzv. "mameći" koji ciljanu publiku vjerojatno ne bi zanimao.

 

S treće je strane skupina (meni najmanje draga) majki koje bi objavile, ali ipak možda ne bi pa su se odlučile za fotografije bez bebina lica. Mogu shvatiti objavu određenog dijela tijela poput malog stopala, ručice, ali kad vidim obiteljsku fotografiju bebina rođendana gdje se svi odrasli smiješe u kameru, a bebi su oči prekrivene, zamračim. Što je najgore, najčešće je riječ o privatnim profilima s jako malo pratitelja. I ti su pratitelji najčešće osobe iz bliskog kruga prijatelja koji su zasigurno uživo i upoznale dijete. Neke se mame drže tog pravila prvih šest mjeseci, neke godinu dana, neke dvije godine, a onda kad se konačno "oslobode" pa krene navala fotografija.

 

Možda sam prestroga, no licemjerstvo me ponajviše izbacilo iz takta kod nekoliko mama koje se drže strogog pravila o neobjavljivanju svoje djece, no s druge strane uredno objavljuju djecu prijateljica zato što njihove prijateljice nemaju s tim problem. Tim mi je smješnije kad vidim fotografiju djece gdje je mama prekrila identitet samo svog djeteta, dok je ostale izložila. Gdje su tu točno principi i moralna načela?

Strogo osuđujem photoshopiranje dječjeg izgleda na fotografijama

Postoji još puno nakaradnih primjera koje pokazuju koliko mame znaju izgubiti razum oko dječjih fotografija. Poznajem i mame koje u različitim programima uređuju svoju djecu jer se neko dječje tjelesno obilježje ne uklapa u savršenu sliku koju žele pokazati. To je loše i pogrešno. Pitam se kakve će to posljedice i nepotrebne komplekse stvoriti djetetu u budućnosti. Postoje i mame koje neće objaviti fotografiju ako je prespontana ili koje objavljuju isključivo montirane, pomalo umjetne fotografije.

 

Svjesni smo da ni Instagram ni Facebook nisu prava ni realna slika života i da svi mi biramo pokazati onu ljepšu stranu života, i to je u redu. dok god postavljamo jasne i realne granice i djecu ne iskorištavamo kao alat za postizanje nekog drugog cilja, još uvijek plivamo u nekoj sivoj zoni.

 

Pedofila, promatrača i ostalih opasnih osoba uvijek će biti. Nikad ne znate ni tko promatra vas i vašu djecu na plaži, u parku, u šetnji gradom i možda ima neku zlu namjeru. Ne želim živjeti i proživljavati njihovo djetinjstvo i odrastanje u strahu i suzdržavanju.

 

Sve u svemu, što god tko mislio, ja ću svoju djecu ponosno objavljivati sve do onog trenutka kad me oni ne zatraže da prestanem ili obrišem. Isključivo oni imaju pravo prigovora na moj izbor, mišljenje svih drugih nije važno. Još ću biti sretnija ako im se svidi sadržaj i ako danas-sutra budu ponosni koje sam sve trenutke uspjela uhvatiti jer znam koliko su posebni meni bili i prvi put i svaki sljedeći kad ih ta fotografija oživi.

 

Postaju li nove generacije sve razmaženije i nepristojnije kao što ljudi vjeruju

Foto: Canva

 

Pripremila: