Odgojne metode - koja metoda po mišljenju stručnjaka dugoročno daje najbolje rezultate?

Odmah na početku naglasit ćemo da jedan roditelj nema isključivo jedan odgojni stil. Brojimo ih nekoliko, a za njih ste već sigurno čuli. Generalno, toplina, podrška i ljubav roditelja pozitivno utječu na emocionalnu i socijalnu stabilnost djeteta, dok ravnodušnost, pretjerana kontrola, grubost i zanemarivanje pridonose razvoju različitih teškoća mentalnog zdravlja. Roditeljski stilovi u stručnoj literaturi dijele se na autoritarni, autoritativni i permisivni stil, a potom je dodan i četvrti stil, nazvan zanemarujući stil.

Autoritativno roditeljstvo

Bornstein (2002), uz brojne druge literature, navodi kako je autoritativno roditeljstvo najpoželjniji odgojni stil jer stvara optimalan socijalizacijski kontekst za dijete. Ono uključuje idealan odnos roditeljske zahtjevnosti i responzivnosti prema djetetu. Tim jednakim omjerom pruža djecu priliku za razvoj samopouzdanja i samostalnosti. Nadalje, pokazalo se kako pridonosi razvoju otpornosti prema nizu negativnih utjecaja, poput stresnih događaja ili vršnjačkog pritiska. Autoritativno roditeljstvo potiče verbalni razgovor i sudjelovanje u  raspravama te se ono time dodatno brusi i razvija. Roditelj koji je topao i brižan prema svom djetetu, potiče i bolju buduću socijalizaciju djeteta budući da će imati priliku učiti o empatiji, izražavanju emocija i odgovaranju na iste.

Autoritarno roditeljstvo

Roditelji koji imaju autoritaran stil roditeljstva, skloni su određivati djeci vrlo stroga pravila kojih se moraju pridržavati. Ta su pravila često kruta i nefleksibilna. Autoritarno roditeljstvo uključuje i kontroliranje odluka, a kada se upotrebljavaju nagrade i kazne, često ne vode računa o reakciji djeteta. Autoritarni roditelji restriktivni su, očekuju poslušnost bez objašnjenja zašto je neophodno prihvatiti pravila. Istraživanja pokazuju kako su djeca odgajana autoritarnim stilom često potištena, osjetljiva na stres i ponekad neprijateljski nastrojena prema drugim osobama. Pokazalo se i kako pretjerana kontrola i postavljanje nefleksibilnih pravila mogu doprinijeti i razvoju depresije i anksioznosti u adolescentnom dobu.

Permisivno roditeljstvo

Ono podrazumijeva najniži stupanj uključenosti u razvoj djeteta. Roditelji koji su permisivni, ne postavljaju nikakve granice, ne postavljaju zahtjeve te dopuštaju djetetu potpunu slobodu. Ovakvi roditelji mogu biti topli i otvoreni prema svom djetetu, ali naprosto nisu dovoljno uključeni. Dianne Baumrind permisivno roditeljstvo opisuje kao „labav“ odnos u kojem roditelj ne primjenjuje kontrolu te dopušta djetetu da samo dođe do vlastitih vrijednosti, mišljenja i stavova. Djeca odgojena ovim roditeljskim stilom, mogu u kasnijoj dobi imati problema s vlastitim identitetom i samopouzdanjem, biti podložni vršnjačkom pritisku, a mogu biti impulzivna, agresivna i imati izraženu potrebu za dominacijom nad drugima kako bi nadoknadili nedostatak pažnje.

Zanemarujuće roditeljstvo

Posljednji stil obuhvaća roditelje koji generalno ne brinu o svojem djetetu: ne kontroliraju njegove postupke, ne postavljaju granice niti očekivanja, ne prate gdje je niti što dijete radi. Neka istraživanja navode kako zanemarivanja mogu dovesti čak do težih psiholoških posljedica od zlostavljanja (Ždero, 2005). Zanemarivanje se može odnositi na tjelesno, poput nezadovoljavanja djetetovih potreba za hranom, odjećom i higijenom, a potom i zdravstveno kojim se zanemaruje osiguravanje neophodne medicinske brige, obrazovno zanemarivanje i emocionalno zanemarivanje. Djeca koja su doživjela zanemarivanje od strane roditelja, imaju rizik za razvoj mentalnih poremećaja, mogu imati teškoće u razvijanju odnosa s drugima pa čak i negativne kognitivne posljedice poput slabijeg akademskog uspjeha te problema s pažnjom i koncentracijom.

 Koji je roditeljski stil najbolji?

Dok tražite odgovor na pitanje koji je roditeljski stil najbolji, važno je poći od činjenice kako je svako dijete jedinstveno, a samim time i različito reagira na odgojne  postupke. Postoje djeca koja su lakšeg temperamenta, spremna surađivati i ona koja su nešto manje spremna na suradnju, a imaju „teži“ temperament. McGraw (2003) u svojem radu djecu dijeli na kooperativnu, buntovnu i pasivnu. U  primjeni odgojnih postupaka tip djetetova karaktera također ovisi o tome koliko će neka odgojna metoda funkcionirati, koliko će lako ili teško doći do suranje i učenja ili će pak za to trebati više vremena, truda i kompromisa.

Ne postoji dobar ili loš roditeljski stil, već dobro ili loše odabran u odnosu na situaciju

Stručnjaci navode kako je ključno da roditeljsko ponašanje bude prilagođeno dominantnom tipu djeteta, ali i da roditeljski postupci budu dosljedni. Roditelj se ne može u svakoj situaciji ponašati isto, ali važno je težiti dosljednosti kako bi djeca imala stabilnost i jasne granice prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja u određenoj situaciji. Ipak, česta rečenica koju možete čuti od stručnjaka, jest „razumijevanje roditeljskog stila put je k razumijevanju djeteta“. Važno je biti svjestan što kao roditelj možemo ponuditi, koje su nam snage i vrline te na koji način u svoju obitelj integrirati pravila i granice. Također, važno je informirati se i biti svjestan posljedica koje negativno roditeljstvo može nositi za dijete, poput zanemarivanja, neuključenosti, zlostavljanja ili pretjeranog popuštanja.

Autoritativno roditeljstvo je ono koje nosi najviše pozitivnih utjecaja na dijete, no dobro je procijeniti i u kojim situacijama možemo djetetu dopustiti da se samo „opeče na svoje pogreške“, kada popustiti, kada ne reagirati. Svaki roditelj svoju obitelj zna najbolje, a za svaku nedoumicu, teškoću ili sumnju uvijek su dostupni izvori stručne pomoći i savjeta.

Foto: Pexels