Projekt porodiljni bliži se kraju - posljednji dani prije povratka na posao

Nakon tri godine i tri mjeseca, službeno sam postala stay at home mama.

Do kraja porodiljnog dopusta dijeli me svega par dana. Kad se zbroje komplikacije u trudnoći, prvi porodiljni, druga trudnoća i drugi porodiljni, kod kuće sam točno tri godine i tri mjeseca. Službeno sam dobila titulu kućanice i stay at home mame. No, ako sam u ove tri godine nešto naučila, to je da se životne okolnosti i izbori neprestano mijenjaju, a pogotovo kad si majka.

Da ste me prije godinu dana, prije nego što sam rodila sina, pitali hoću li se vratiti na posao, bila bih poprilično neodlučna oko tog odgovora. Da ste me prije dvije godine, netom nakon što sam ponovno ostala trudna, pitali hoću li se vratiti na posao, čvrsto bih vam rekla ne. Danas znam da hoću i da je vremena do toga ostalo sve manje. Ali to je majčinstvo. Majčinstvo se uči, trenira, razvija u hodu  i, isto tako, mijenja i oblikuje tvoje stavove.

Inače sam osoba koja prije nekih velikih promjena radi reorganizaciju i čišćenje života, piše, zbraja, oduzima i planira. Ovih posljednjih 60-ak dana, odlučila sam prepustiti stvari da idu kako idu, svojim tijekom i da u hodu učim riješiti nove životne situacije. Ipak, to ne znači da sam baš potpuno smirena...

Strah od povratka na stari posao kao da je potpuno novi

Ne mogu reći da me potpuno obuzeo strah povratka na posao, ali sigurna sam da sam privremeno, što bi se reklo „ispala iz šeme“. Nakon više od tri godine, imam osjećaj da se vraćam na novi, a ne na stari posao. Izmijenile su se kolege, vjerojatno i sam posao, pandemija je sigurno ostavila posljedice i ne mogu se ne pitati kako ću se snaći u tome svemu. Jesam li zaboravila strane jezike koji mi svakodnevno trebaju u poslu? Naravno, preventivno sam brže-bolje instalirala Duolingo, čisto da prođem brzi tečaj talijanskog i španjolskoga. O čemu ću pričati s ljudima nakon toliko vremena? Koje su aktualne teme osim odvikavanja od pelena? Kako ću se uklopiti na „puš-pauzama“ kada više nisam pušač? Gluposti, znam, ali nakon ovoliko vremena pere me strah od nepoznatog bez obzira na to što sam već godinama dio tog kolektiva.

Vrtić kao novo poglavlje naših života

Još više nego moj osobni strah od povratka na posao, strahujem od početka vrtića. Bit će to za sve nas velika promjena i šok, ali prijeko potrebna. On će krenuti u jaslice, a ona u stariju skupinu. Već mjesecima svakodnevno razmišljam kako će prilagoditi i uklopiti. Hoće li to bolje prihvatiti On jer je manji i manje svjestan ili Ona kojoj je prijeko potrebno društvo druge djece? Kako ćemo se svi četvero organizirati? Kakav nas kaos čeka svako jutro? Inače mame najviše strahuju od vrtićkih bolesti, no to je nešto čime se ne zamaram jer sam svjesna da to tako mora biti i da će samo tako steći imunitet. Mene više pati hoće li im to biti stres. Znate, kad se Ona rodila i napunila godinu, nisam ni pomišljala o jaslicama. Tada se Svemir pobrinuo da ostanem s njom dok sam čuvala trudnoću s Njim. Sigurno bih vam tada rekla da su prve tri godine života najvažnije za dijete i da, ako postoji mogućnost, prve tri godine provedu sa svojim roditeljima. Eh, ako postoji mogućnost. Kako je odmicalo vrijeme i kako je ona rasla, uvidjela sam da joj „moje društvo“ više nije dovoljno i da možda ne bi bilo loše da sam ju i ranije upisala u vrtić. Zato sam kada se On rodio rekla da neću dvojiti oko toga što s Njim kada dođe taj slavni prvi rođendan. Kako je vrijeme prolazilo, on je postajao sve teža beba za baratanje i u sebi sam samo mrmljala „smirit će se u vrtiću, diši duboko“. Ali, kako je vrijeme prolazilo, on je postao sve mazniji, nježniji i mirniji i ista pitanja i dvojbe more me kao i kada sam razmišljala o Njoj u jaslicama. Kako će se tamo uspavati? Hoće li ga uspjeti presvući bez da im pobjegne prije nego što mu stave pelenu? Što ako ne bude htio jesti? Je li svjestan mene? Hoće li bit tužan kada me ne vidi pola dana? Što dalje idem u razmišljanja, osjećam kako me nešto unutra pritišće i steže i trudim se ne misliti.

Dobre strane vrtića

Kad pomislim koliko će mi biti teško dok su u vrtiću i tih prvih dana kada ih budem ostavljala, u misli odmah ubacim svoj imaginarni popis razloga zašto mislim da je vrtić najbolji izbor za svako dijete. Dok brišem suze misleći hoće li se pitati gdje je mama, sjetim se da će tada pjevati, crtati, igrati se loptom i da će biti sretni. Kada pomislim na to hoće li jesti, duboko udahnem i sjetim se da sam sretna i zahvalna na tri obroka koja će svakodnevno imati. Znam da će tamo toliko toga naučiti i da ćemo vrijeme koje imamo za sebe kada se konačno vidimo iskoristiti na najbolji mogući način.

Nije lako biti stay at home mama, ali podjednako je teško i mamama koje rade

Znate, sve ove godine koje sam bila kod kuće, suočavala sam se s komentarima i kritikama na račun mojih izbora, uvjeravanja da ću poludjeti  zatvorena u kući s djecom. Pokušavala sam srušiti stigmu da majke kućanice ništa ne rade i da su općenito dosadne žene bez drugih interesa. Naravno, to je nemoguće razbiti u ovom (još uvijek) pretjerano patrijarhalnom društvu. Da sam bila umorna i da i dalje jesam - oh, da. Najgore je od svega što od jednog do drugog razdoblja života neću imati nikakvu pauzu, odmor. Samo ću iz kućnih papuča uskočiti u potpetice poslovne žene. Iako se bojim, čini me sretnom. Onoliko koliko sam se svojoj djeci stavila na raspolaganje i dala svim svojim bićem i prioritetima, toliko ću se kroz rad ostvariti i napredovati, a svojim doprinosom svjetskom ekonomiji (šala) sudjelovat ću u građenju boljeg svijeta za svoju djecu. Ponovno ću ravnopravno doprinositi kućnome budžetu. Jednako kao što sam i do sada morala biti organizirana, planirati obroke, aktivnosti, rasporediti vrijeme za igru i kućne poslove, sada se moram još više organizirati kako bih i dalje sve konce kućanstva držala u svojim rukama. Kad dođemo kući s posla, obveze čekaju, a još više djeca koja su nas željna jednako kao i mi njih. Zato od početka jednako podržavam i majke koje rade, kao i one koje su doma jer sve je to posao - neki plaćeni, neki manje, neki više, a neki neplaćeni. Ali podjednako težak i svaka ga majka radi najbolje što može.

Na kraju dana, najvažnije je da imamo jedni druge

Možda ćete me ovih dana često čuti kako vičem da se jedva čekam vratiti na posao da malo odmorim od djece, ali to je zapravo daleko od istine. Izlude me, izludim i ja njih, ima svakakvih dana, ovih ludih sve više. Oni su veći, znatiželjniji, zahtjevniji (ne kaže se bez razloga mala djeca = mala briga), a ja sve starija i manje strpljiva. Majčinstvo je zapravo testiranje granica i strpljenja i, premda mi se nekad čini da u toj bitki gubim, na kraju dana najvažnije je da imamo jedni druge i da smo zajedno. I možda sam se naljutila na Nju danas, možda me On izludio neutješnim plakanjem, ali majčinstvo čine oni ljepši i posebni trenutci koji se ne mogu ni prepričati. Oni trenutci koje poželiš zamrzuti u vremenu. Kao što me Ona danas iznenadila nadopunjavajući stihove „Mama voli bebu“ za koju nisam ni znala da zna. Kao što mi je On danas izmamio suze radosnice kada se spustio radeći prve korake prema meni, konačno osjetivši da je siguran.

Izgradili smo kvalitetne temelje

Sigurnost. Nježnost. Povezanost. Dobra komunikacija. Autoritet. Zaštita. Slušanje. Razgovor. Rutina. Izgradili smo jako dobre temelje. Nekad se pitam jesam li obratila pažnju na svaki detalj, jesam li umemorirala sve te trenutke u neki hard disk sjećanja i jesam li mogla nešto drugačije ili bolje. Mislim da sam bila najbolja verzija sebe koju su mogli dobiti kao majku. S novo-starim početcima još ćemo više zajedno rasti. Bit ćemo još bolji jer drugačije ne možemo. Temelji su tu koji se ne mogu srušiti, a majka je zauvijek vaša sigurna luka. Gdje god se nalazili.

 

Idemo dalje u nove pobjede, nove izazove, a s njima i u nove tekstove. Hvala za čitanje!

Foto: Canva

Pripremila:
Andrea Šikić

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.