Svi sveti: dan kada posjećujemo grobove naših najmilijih

Ovih dana svi kupujemo cvijeće, svijeće i obilazimo grobove naših najmilijih. Ima i onih koji su spriječeni to učiniti, a ima i onih koji se čak ni tog dana ne sjete to napraviti. U obitelji smo odgojeni tako da tijekom cijele godine brinemo o posljednjim počivalištima naših najmilijih, makar to bila jedna svijeća tek u prolazu. Nikoga ne osuđujem, svatko se svojih bližnjih prisjeća na određen način, ali priznajem da mi bude izuzetno žalosno vidjeti neke prazne ili zapuštene grobove.

Zašto toliko dugo stojimo kod groba?

Prvi djed preminuo je još dok sam imala devet godina, a baka koja je ostala udovica ubrzo se od tuge jako razboljela. Ipak, kad god bismo s njom posjetili njegov grob, taj bi posjet potrajao duže od nekog uobičajenog. Tada sam bila premala da to shvatim, ali danas to vrlo dobro shvaćam jer nemam više niti jednu baku ni djeda, a niti tetkove. I svaki put kad posjetim njihova posljednja počivališta pomislim da su tu sa mnom i da mogu malo popričati s njima, podijeliti s njima neke lijepe, ali i manje lijepe situacije.

Znam da bi bile ponosne na mene

I dalje ma najviše boli gubitak mojih baka jer su one odigrale jako veliku ulogu tijekom mog odrastanja. Stoga, kad god dođem, imam osjećaj da sam im bar malo bliže, a nerijetko kroz priču i molitvu pustim i koju suzu. Znam da bi bile jako ponosne na mene, ali nemojte misliti da ih se sjetim samo tad. Sjetim ih se svako malo, kad prođem pored nekadašnje bakine kuće, kad dođem u Aljmaš, kad ugledam leptiriće i cvijeće... One, ali i naši drugi dragi pokojnici, vječno žive u našim sjećanjima.

Držimo se lijepih uspomena, poruka, predmeta

U nadi da uspomena na njih što duže ostane živa, mnogi ljudi čuvaju predmete kojih podsjećaju na pokojnike, stare poruke u mobitelu i fotografije. Sjete ih se gotovo svakoga dana, a osobito u situacijama koje bi voljeli podijeliti s njima i tada – popričaju s njima kao da su tu. Ne mislim doslovce, već u svojim mislima i tako bar na kratko ožive uspomenu na njih i osjećaju njihovu prisutnost.

Nedavno mi je teta rekla da je pročitala sve poruke iz tetkovog mobitela. Prvi put je to napravila netom nakon njegove smrti, a sada se ponovno prisjetila pa tako pronašla i moje poruke. U jednoj mu javljam da ću vjerojatno "dobiti pet" iz zadnjeg ispita na fakultetu i tako opet proći s 5.0. Sjetila sam se tog razdoblja i kako sam mu se htjela makar kratko javiti s nekim lijepim vijestima jer se uvijek radovao mojih uspjesima. Nije doživio moj dovršetak fakulteta, kao ni brojne druge lijepe stvari koje su kasnije uslijedile u našoj obitelji, ali u našim je mislima uvijek s nama.

U našim mislima i srcima žive vječno

Jedno sam naučila nakon svih ovih godina i gubitaka – svatko se s tim nosi na svoj način i svatko tuguje kako misli da je ispravno te kako osjeća. Shvatila sam da tuga s vremenom poprimi drugačiji oblik, postane dio naše svakodnevice. Ponekad može proći i nekoliko dana, a ponekad ih se sjetite svakoga dana. Ipak, najviše se sjećate lijepih stvari, spomenete ih kroz priču i smijeh. Osjećaj je pomalo grko-sladak, ali sada se samo stapa sa svim ostalim osjećajima i sjećanjima.

Foto: Canva

Pripremila:

Valentina Bermanec

Tagovi:

Prikaži

#ostalo

#osobno

#blagdan svih svetih

#svi sveti

#dušni dan

#osobna priča

#tuga

#uspomene

#cvijeće za groblje

#tuga zbog gubitka

#obiteljske uspomene

#uređenje grobova

#sjećanje na pokojne

#uspomene na najmilije

#sjećanje na preminule

#smrt bližnjih

#prisjećanje na pokojnike

#paljenje svijeća za pokojne

#čuvanje uspomena

#kako se nositi s gubitkom

#uspomena na pokojne

#preminuli najmiliji

#gubitak najmilijih

#posjet grobu

#grobovi najmilijih

#uspomene na preminule članove obitelji

#stare poruke preminulih

#fotografije pokojnika

#razgovor s pokojnicima

#ljubav nakon gubitka

#tuga i sjećanje

#osobna priča o gubitku

#sjećanja koja ostaju zauvek

Pročitajte još

Grob ne mora biti savršeno uređen da bi ljubav bila velika: zašto osjećamo pritisak uoči Svih svetih?

Grob ne mora biti savršeno uređen da bi ljubav bila velika: zašto osjećamo pritisak uoči Svih svetih?