Hitni carski rez nisam planirala, ali oporavak me naučio nekoliko važnih lekcija koje želim podijeliti
Bila sam uvjerena da ću roditi prirodnim putem. Imala sam urednu trudnoću, bila sam aktivna trudnica do posljednjeg dana – još to jutro kada sam završila na carskom rezu, išla sam sa psom u šetnju. Putovala sam, išla u kino, obilazila trgovine, jela datulje, pila čaj od lista maline, odrađivala curb walking.
Rekla bih da sam sve napravila što sam mogla za lakši porod, no viša sila odredila je kako će sve završiti. Redovni pregled u 39. tjednu u 10 h, a u 11 h već sam bila u operacijskoj sali. Bio je to nekoliko najstresnijih sati u mom životu jer sam se užasno bojala i za bebu i za sebe, ali sve je prošlo u najboljem redu.
Budući da te ne želim plašiti jer ni sama nisam željela čitati ni slušati o bilo kakvim negativnim iskustvima s poroda, odlučila sam ti umjesto toga napisati nekoliko svojih savjeta ako slučajno završiš u situaciji u kojoj sam ja bila.
Opet ćeš hodati. Sjediti. Saginjati se.
Iako to ne izgleda tako kada anestezija jednom popusti i osjećaš se kao da si doživotni invalid, a ustajanje je najstrašnija stvar na svijetu (saginjanje nije ni opcija jer postoje nožni prsti – ni ne znaš koliko toga možeš napraviti nožnim prstima dok nisi prisiljen), važno je da sama sebi kažeš da će biti bolje i da ćeš opet moći kretati se kao čovjek. Potrebno je vrijeme i nemoj ga požurivati.
Slušala sam savjete liječnika i dva sam tjedna izbjegavala stepenice, nisam vozila auto i nisam išla u šetnju s bebom. Kada su prošla dva tjedna, prvi smo put išli u kratku šetnju. Dala sam svom tijelu vremena (koliko je to moguće uz bebu, nećemo si lagati) da se oporavi kako bih izbjegla dugoročne posljedice.
Bit će ti teže dojiti prvih dana, ali je izvedivo.
Da nije bilo medicinskih sestara u rodilištu koje su bebu namještale s jedne na drugu dojku na moj poziv, mi dojenje ne bismo mogli uspostaviti. Nisam mogla sama rukovati bebom prva dva, tri dana, također nisam mogla sjediti ni okrenuti se na bok bez pet minuta pripreme.
Savjetujem ti da zamoliš sestre u rodilištu da ti pomognu jer kasnije će ti to puno značiti. Išla sam na dva tečaja o dojenju i mislim da se previše zapostavlja tema o dojenju nakon carskog reza jer mi o pravilnom hvatu ne možemo ni razgovarati dok majka može jedino nepomično ležati.
Traži pomoć i prihvati pomoć.
Suprug, partner, roditelji, rođaci, prijatelji – svi ti mogu olakšati bar u onim zadatcima gdje si zamjenjiva. Beba možda traži samo mamu, ali zato ručak može pripremiti netko drugi, kao i otići u nabavku, spremati stan, oprati rublje i slično.
Znam da nismo svi u istim životnim okolnostima i neupitno je milijun puta teže ženama koje su same (dižem vam spomenik, ni ne znate koliko vam se divim), no sigurno bar netko postoji u vašoj okolini tko vam može pomoći, a traženje pomoći nije slabost. Slabost je pokušavati sve napraviti sam, a onda se potpuno raspasti.
Nabavi steznik i što više odjeće koja te neće stezati kada nemaš steznik.
Ukratko, steznik će ti pomoći kada trebaš hodati, a odjeća koja te steže, izazivat će ti nelagodu preko rane.
Kada dođe vrijeme, posveti se ožiljku i oporavku.
Meni su u rodilištu preporučili silikonske flastere koje sam stavljala oko mjesec dana nakon skidanja njihovog flastera (ne znam kako je u kojem rodilištu, ali ja sam odmah nakon reza dobila vodootporni flaster koji sam trebala promijeniti oko pet dana nakon izlaska iz rodilišta, njega sam također nosila nekoliko dana i onda sam prešla na te silikonske flastere).
Vježbala sam kada bih imala malo vremena za sebe i katkad bih se sjetila masirati ožiljak. Također, išla sam na pregled kod fizioterapeutkinje koja se specijalizirala za oporavak nakon carskog reza i bila sam sretna kad mi je rekla da je sve u odličnom stanju osam mjeseci nakon poroda.
Ne mogu vjerovati da ovo pišem, ali nekoliko mjeseci nakon carskog reza osjećala sam se kao da opet mogu trčati, skakati, ma generalno sve raditi kao i prije. Ne boli me baš ništa i fizički se osjećam odlično. Znam da neke žene nakon prirodnog poroda imaju poteškoća s mjehurom ili neke druge komplikacije, ali evo, ja sam presretna što jednom kad je rana zarasla, opet se osjećam kao da ni nisam rodila.
Drži se, možeš ti to. Jače smo nego što mislimo. Naše tijelo stvara novi život, oblikuje ga devet mjeseci, donosi ga na ovaj svijet i onda se nastavlja brinuti za njega kao da ništa nije bilo.
Svašta je bilo i bilo je teško, ali kada me pogleda i nasmiješi se – znam da bih sve ponovila.
NAPOMENA: Stavovi autorice isključivo su osobna iskustva i nisu zamjena za zdravstvene savjete stručnjaka. Nije dopušteno kopiranje i prenošenje teksta bez pisane suglasnosti.
Foto: Canva
- Pripremila:
- Mirna Matković Barić
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice