Posporođajna depresija: Moja priča o hrabrosti, podršci i oporavku
Ovo možda nije najsretnija priča. Ovo je priča o onome o čemu mnoge majke posramljeno šute. Ovo je priča koja je u mnogim sredinama još uvijek "tabu". Prije nego što sam dobila Davida, izgubila sam jednog malog anđela. To je bilo jedno teško iskustvo. Tuga koju sam osjećala bila je neopisiva. Dan danas, nakon osam godina, osjećam težinu tog gubitka. No nakon svake kiše dolazi sunce. Davida sam rodila 2015. godine te sam postala dvadesetogodišnja majka jednog iznimnog i predivnog dječaka.
Strahovi, sumnje i prilagodba na novu ulogu
Naravno, bila sam jako mlada i osjećala sam se kao da me netko samo bacio u "drugi svemir". Stotine pitanja tada su kolala mojom glavom. Hoću li biti dobra majka? Jesam li ja sposobna za ovo? Kako ću ja biti majka ako ne znam apsolutno ništa o majčinstvu? Kako je vrijeme prolazilo, David i ja snašli smo se. Zajedno smo se snašli. On je zaista bio beba koja mi je pomogla da naučim što je to majka i majčinstvo.
Početak posporođajne depresije: Začarani krug emocija
Nakon njega, 2021. godine, dobila sam još jednu svoju srećicu - Lucasa. Stvari nakon drugog poroda nisu tekle "po planu". Počela se javljati postporođajna depresija. Stanje na koje nisam reagirala na vrijeme. Zašto nisam? Zbog straha. Straha od osude. Straha od okoline. Straha od toga da će me nazivati "ludom". Straha od otvaranja pred nekime. Straha da će me zbog toga proglasiti "lošom majkom". Prikazala bih to stanje kao jedan "začarani" krug emocija koje su ponekad i meni samoj bile neobjašnjive.
Kako sam se izolirala i dosegla točku pucanja?
Živjela sam iz dana u dan nadajući se da ću to pobijediti sama. Sve dok nije došlo do točke pucanja, do točke u kojoj sam neprestano plakala, do točke u kojoj je anksioznost postala toliko jaka da nisam mogla normalno funkcionirati... Potpuno sam se izolirala od svijeta oko sebe. Zatvorila sam se u sebe i svaki izlazak iz vlastitog doma za mene je predstavljao svojevrstan pakao.
Osjećala sam se jako usamljeno - kao da me nitko ne razumije. Najgore od svega bilo je to što ponekad ni sama sebe nisam shvaćala. Tuga je dolazila niotkuda, kao i užasan strah da će se nešto loše dogoditi u budućnosti. Sitni životni "problemi" odjednom su postajali takav stres da nisam mogla normalno funkcionirati. Fascinantno mi je što se sve to događalo samo kada mojih sinova nije bilo uz mene - kada su oni došli kući sve je postajalo bolje i tako dok ponovno nije pala noć.
Kada se strah i tuga udruže
Noći su bile najteže - neprospavane i mračne u svakom smislu te riječi. Svako jutro budio me nesnosan strah i mučnina. Plakala bih čim bih otvorila oči. Nakon toga, jedno jutro ustala sam se, pogledala u svoju djecu i rekla sama sebi: "Sada je dosta!" Otišla sam potražiti liječničku pomoć. Dijagnosticiran mi je anksiozno-depresivni poremećaj. Još uvijek idem na redovne preglede, no kako je period prije nego što sam potražila pomoć trajao gotovo dvije godine, stanje se sporo popravlja, ali ipak se popravlja. Radi se o psihoterapiji. Prvo sam se javila svojoj doktorici opće prakse i iskreno rekla što mi se događa, a ona me uputila na daljnje preglede.
Kada emocije postanu nepodnošljive
Komentari okoline na moje cjelokupno stanje nisu uvijek bili lijepi, često bi govorili da si ja "umišljam" i da sam sama kriva jer "razmišljam o glupostima" i slično. Mnogo ljudi danas i dalje ne razumije težinu psiholoških poremećaja i ne shvaćaju ih ozbiljno. To je upravo ono što želim osvijestiti svojom pričom. Najgore trenutke, kada bih isplakala valjda sve što sam imala u sebi, stvarao mi je taj osjećaj praznine u prsima i tu težinu na "duši" koja uporno ne želi nestati do te mjere da mi je bilo teško udahnuti.
Umjetnost kao lijek: Crtanje i slikanje za oporavak
Također, ono što mi je puno pomoglo u borbi s tim teškim i mučnim stanjem jest crtanje i slikanje. Najviše uživam crtajući bebe i dječicu. Crtam zapravo od djetinjstva. Kada sam krenula u srednju školu i dobila prvog sina, naglo sam prestala s time. Nakon nekog vremena od postavljene dijagnoze ruku spasa pronašla sam u svojoj djeci i u umjetnosti. Započela sam s crtanjem portreta, različitih crteža po narudžbi, slikanjem akrilom / uljem na platnu i još mnogo toga.
Poruka majkama: Snaga je u traženju pomoći
Ono što želim poručiti svim ženama, majkama, kraljicama jest to da nije sramota otvoriti se. Nije sramota potražiti pomoć! Nije sramota biti bolestan! Niste zbog toga ništa "lošija majka" nego inače. Niste "lude". Ne trebate se bojati! Najvažnije od svega - NISTE SAME! Spas nekada možete pronaći na nevjerojatnim mjestima i u nevjerojatnim sitnicama. Samo je važno da se borite i ne odustajete. Budimo jake jedna za drugu, progovorimo o tome, ne držite to u sebi i pronađite svoju ruku spasa jer vi to možete!
Potražite pomoć liječnika i psihoterapeuta - ako nitko neće, oni će vas saslušati. Samo ne držite to u sebi, ne toliko dugo kao ja, molim vas. Vaša djeca trebaju vas zdrave i vesele. Vi same sebe trebate.
Autorica: Iva Janeković Laktašić
Foto: Canva
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice