Mislila sam da sam spremna na sve situacije, sve dok se one nisu dogodile - što sam naučila?
Bezbroj je priručnika, knjiga, radionica, savjetovanja, stručnjaka koji imaju puno toga pametno za reći na temu odgoja djece, a u novo doba puno se pažnje posvećuje i aspektu roditeljstva koji se tiče nas samih roditelja. Kako reagiramo na svoju djecu? Koliko mijenjamo sebe kroz odgoj svoje djece? Što smo o sebi naučili kroz djecu i jesmo li postali bolje osobe? Budući da zaista uživam u čitanju, pročitala sam brojne knjige na temu odgoja, tako da sam na neki način znala što očekivati od situacija o kojima pišem i u ovom tekstu. Ipak, kako život pa tako ni odgoj nema pravila i nikad ne znamo točno što nas čeka dok se dana situacija ne dogodi, tako sam se i ja u određenim situacijama uhvatila nespremnu i nisam reagirala onako kako sam mislila da hoću.
Tantrumi
Za izraz tantrum prvi sam put čula u trudnoći od prijateljica koje su postale majke i od poznanica koje rade s djecom. Tada sam ih gledala u smislu: "Znači, pričaš o neodgojenim derištima?", no na vrijeme sam se osvijestila i uz pomoć literature shvatila da su tantrumi normalne dječje pojave koje još uvijek kao društvo nismo u potpunosti prihvatili. O tome govori činjenica da sam i sama sebi podsvjesno govorila: "Ma tvoja djeca neće imati s tim problema". I zaista, prvo nije iako sam ja bila spremna. (Barem mislim). Moje drugo dijete… Eh, to je priča za sebe!
Iako ih je sada s tri godine puno manje, i dalje me izbace iz takta, a unatoč tome što puno bolje reagiram, priznajem da sam na početku ipak imala krive reakcije. Nisam se znala nositi s količinom njegovih suza, bijesa i ispada, a jednom prilikom to je eskaliralo nasred prepunog trgovačkog centra kada se krenuo bacati iz kolica samo zato što nije dobio željenu igračku. Sjećam se u magli da sam i njega i sestru zgrabila, da smo izjurili van i da sam viknula iz petnih žila zašto me sramoti i suzdržavala sam se od fizičke reakcije. I dok je on i dalje nekontrolirano vrištao, ja sam ljutito i brzo vozila prema kući, a kad smo stigli i kad se smirio, onda smo razgovarali.
Pritom me ta situacija toliko uznemirila da sam se i sama otišla isplakati u kupaonicu da me djeca ne vide. Ovako opisano ne zvuči toliko strašno koliko je meni bila u toj situaciji i vjerojatno svatko misli da sam pretjerala, no činjenica da sam morala s njima u gradu obaviti hrpu posla, da su mi ruke bile pune, a oni nimalo spremni na suradnju, dovela je do neželjene reakcije. Ono što sam tada odmah trebala znati, jest to da iako sam ja naumila da idem u grad i riješim obaveze s djecom, njima to uopće nije bilo zanimljivo niti su oni dužni sudjelovati. Na kraju sam se ja svome djetetu ispričala, a on je shvatio da mu taj (ne-zna-mu-se-broja) autić uopće nije trebao.
Jednom drugom prilikom, nakon što mu je tata na plaži kupio sladoled koji on nije zamislio i nakon što je tantrum krenuo, ja sam ostala mirno sjediti pokraj njega držeći sladoled u ruci i čekajući da prestanu suze. Cijelo to vrijeme osjetila sam na sebi osuđivačke poglede žene pored, no nisam se dala omesti. Vjerojatno je očekivala da ću silom umiriti dijete na neki njoj prihvatljiv način, no ja sam ovaj put odabrala ispravno. A on je, nakon što je izljev nezadovoljstva došao kraju (nekad se čini kao vječnost), uzeo sladoled.
Izbjegavanje jela
Mnoge knjige posvećuju pažnju prehrani djeteta i svim izazovima s kojima se roditelji susreću oko njegove prehrane. Ipak, i moje prijateljice i ja u nekom smo trenutku vodile bitku oko izbjegavanja jela. Moje prvo dijete sada je "svejed", dok je manji u fazi vegetarijanstva i sve mu je odbojno. I dok sam se s prvom djevojčicom jako brinula, davala kojekakve dodatke prehrani kako bih joj otvorila apetit, podlijegala raznim prevarama i trikovima da bi ona pojela nešto zdravo, njega sam samo pustila.
Naravno, ljudski se živciram kad čujem da u vrtiću "poliže tanjur", a doma je sv fuj, ali moja reakcija sada se sastoji u od nekoliko dubokih udaha i izdaha. Dok sam s mlađim djetetom znala bacati obroke i pripremati nove i tako u krug, sada samo maknem tanjur i kažem: "U redu." Dok god nije neuhranjen i dok god jede (ne ono sve što bih ja htjela da jede i koliko da jede), tješim se da je to faza koja će proći, kao što je prošla i s njom pa ne reagiram previše. Također mu i ne ugađam pretjerano praveći isključivo jela koja voli jer se ispostavi da manipulira i testira moje granice i na taj način. U ovoj situaciji izabrala sam mirnu reakciju i čekam da vrijeme i odrastanje odradi svoje.
Djeca testiraju granice
Dječje testiranje granice najizazovniji mi je dio roditeljstva. Priznajem da sam samo čovjek i da mi je teško svaki put zadržati hladnu glavu i ostati razumna i staložena jer djeca, koliko god da ih obožavamo, imaju savršen način da nas izbace iz takta i dovedu u situaciju koja će nas zateći nespremne. Ovakve situacije zapravo postoje za nas roditelje jer nas uče kako kontrolirati svoj bijes, ljutnju, odnosno kako oblikovati reakciju prema toj nemoćnoj osobi koja stoji preko puta tebe. Iako je razgovor teži i dugotrajniji pristup, dugoročno je koristan. Što su oni stariji, shvaćaju neke stvari i popušta ih početna dječja tvrdoglavost i nerazumnost.
Kao roditelji moramo uvijek imati na umu da su to djeca, malena nevina bića koja prije svega nemaju lošu namjeru kad nas svojim ponašanjem dovedu u novu i nepoznatu situaciju.
- Pripremila:
- Andrea Šikić
- Tagovi:
- Prikaži

Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice