Dijelite li igračke na muške i ženske?

Majka sam dvoje djece - djevojčice od četiri i pol godine i dječaka od dvije i pol. Kao što možete primijetiti, razlika između moje djece vrlo je mala i ponekad imam osjećaj da imam blizance. Oni sve rade zajedno, nerazdvojni su i iako se porječkaju desetak puta dnevno, neizmjerno se vole i uživaju u zajedničkoj igri.

Smatram se tolerantnom i liberalnom osobom, no u nekim sam stvarima još uvijek suženih pogleda pa tako bez problema mogu reći da još nisam saživjela s novim trendovima u rodno-spolnom odgoju i svoju djecu odgajam "po starinski": djevojčicu kao djevojčicu (jer taj spolni organ ima) i dječaka kao dječaka. I oni ponosno vole reći: "Ja sam djevojčica!" i "Ja nisam 'tujica, ja sam djecak!". Nažalost, ne mogu se pomiriti s tim da bismo u nekom periodu života uskoro trebali učiti djecu da je normalno da se osjećaju kao "oni". Svjesna sam postojanja transrodnih osoba, no to ne znači da trebam i želim naglašavati te mogućnosti već od malih nogu, kao što nas to u zadnje vrijeme uče.

Ipak, kada su u pitanju igračke, boje, životni prostor i sl., volim reći da one nemaju ni rod ni spol. Svojoj djevojčici čuvala sam kolekciju svojih barbika s kojima sam se ja godinama igrala (ja sam bila jedno tipično žensko), ali odmah ću vam reći da naš ružičasti Barbie auto više vozi moj dječak. Moj je suprug još stepenicu konzervativniji od mene pa mu se digne malo kose na glavi što ima, ali ga zaustavim.

Isto tako, moja je djevojčica imala fazu Psića u ophodnji, autića (jednostavno, u vrtiću joj puno bolje odgovara društvo dječaka), a iz faze Spidermana nećemo još dugo izaći. Za posljednji maskenbal nije bila "Spiderman djevojka" (kako ona to kaže) samo zato što nismo na vrijeme našli prikladni kostim, ali zato je već spremna za idući biti policajac. I dok se svi smješkamo njezinim afinitetima, kada se on igra Barbikama, instinktivno pod ruke mu se gura kamion. Zašto? Što negativno može izaći iz dječakove igre s lutkom?

Ponavljam kao papagaj, a to govorim i svome suprugu te starijim članovima obitelji - kao majka uživam vidjeti ga kakav je u igri s lutkama. Iako to nije često, u nekim trenucima posegne za lutkom i sa sestrom se igra, a tada na vidjelo  izađe njegova topla i emotivna strana na koju sam iznimno ponosna. On uspavljuje lutke, pjeva im, a u tim trenucima primijetim koliko je nježniji prema sestri, ali i obrnuto.  Zovite me ludom, ali ja samo vidim da kroz igru s lutkama i ostalim "ženskim" igračkama moje muško dijete puno uči o načinu ophođenja prema drugom spolu, slabijima, manjima i prema djevojčicama općenito.

Ponekad zajedno slažu i kućicu s figuricama "za djevojčice", a tu vidim koliko je  pedantan, uredan i koliko uživa s njom u igri uloga. S druge strane, kako sam  sama bila tipična djevojčica, moram priznati da me fascinira s kojim se guštom moja djevojčica igra autićima, gleda Spidermana, ulazi u uloge vatrogasca, policajca i sl. Puni mi se srce ponosom zbog toga što je neopterećena, pomalo buntovna i hrabra i već tako malena svjesna da u životu može biti što god želi, a ja ću biti sretna što god to bilo, dok god ona uživa u tome.

Ne potičem da se on upoznaje sa svojom ženstvenošću oblačenjem u haljine ili slično, ali ne osuđujem ni roditelje koji to čine. Iako je igra nešto apstraktno gdje ne postoji rod ni spol, smatram da bi neke granice trebale postojati. One stare igre rata užasavala sam se kad sam bila dijete pa i dan danas ne volim i ne želim kupovati djeci igračke u obliku oružja. To su neke moje osobne granice koje postavljam jer rat ne želim gledati čak ni kada je predmet igre.

Ne branim svom dječaku da se igra sa "ženskom" igračkom, dapače, ponekad mu i sugeriram da se igra sa sestrinim igračkama jer je za sada iz toga proizašlo sve dobro. Kakvo je vaše mišljenje o ovoj temi?

*Stavovi u članku odražavaju mišljenje autorice i nisu povezani sa stavovima uredništva.

Foto: Canva / Unsplash

Pripremila: