Zašto je mladim obiteljima u Hrvatskoj sve teže pronaći stan za najam?
Imati svoju nekretninu u Hrvatskoj danas je mnogima nedosanjani san, a kao posljedica toga javlja se neizbježno podstanarstvo. Za neke je to prihvatljivo rješenje, no postoji poveća skupina ljudi koja u pronalasku podstanarskog doma nailazi na velike prepreke. To su u prvome redu obitelji s malom djecom, a onda i oni s kućnim ljubimcima pa čak i pušači i mnogi drugi. Iako sam još uvijek mlada žena bez djece, dobar dio svog djetinjstva provela sam u podstanarstvu sa samohranom majkom, a sada kada sam odrasla, imam poseban pogled na spomenutu problematiku. U nastavku vam otkrivam stvari za koje smatram da ih netko treba reći, a rijetko tko usudi se.
Danas nije neobično vidjeti oglas za iznajmljivanje stana koji navodi kako djeca i ljubimci nisu dopušteni. I dok dio o ljubimcima većina još nekako razumije, zabrana o ulasku djece uvijek izazove žustre rasprave. Osim toga, veliki broj ljudi žali se kako se javljaju na oglase gdje nema takvih navoda, ali čim spomenu da imaju djecu, dožive poklapanje slušalice. To sugerira da postoji još veći broj onih koji u svojim stanovima ne žele djecu, samo se ne usude javno to reći.
Zašto stanodavci ne žele iznajmljivati obiteljima s djecom?
Primijetila sam da postoje dva velika razloga zbog kojih stanodavci ne žele iznajmljivati stanove obiteljima s maloljetnom djecom:
-
smatraju da će takve stanare teže iseliti u slučaju da prestanu ispunjavati svoje obveze (plaćati stanarinu i režije) ili da ih čak uopće neće moći iseliti
-
smatraju da je veći rizik od oštećenja imovine, buke, smetanje susjedima, sukoba i slično
Neću ulaziti u pravnu pozadinu odnosa najmodavca i najmoprimca te kako djeca na isti utječu, no ono što je općepoznato, jest to da ako podstanar ne želi izići iz iznajmljene nekretnine, taj spor rješava se na sudu. Prisilno izbacivanje može rezultirati posljedicama za stanodavca, a pravilno rješavanje preko suda može biti dugotrajno i mukotrpno. Zbog toga svaku okolnost koja bi otežala iseljavanje podstanara, poput male djece, stanodavci žele izbjeći.
Imaju li roditelji nerealna očekivanja i zahtjeve?
Osim što je manja ponuda stanova ograničavajući faktor za mlade obitelji, nerijetko roditelji sami sebi suze opcije strogim kriterijima potrage, posebno kada traže stan u većim i skupljim gradovima. S obzirom na to da i sama živim u najmu, učlanjena sam u mnoge grupe za potragu stanova, a primijetila sam kako je jedna stvar zajednička dobrom dijelu oglasa mladih roditelja. Neki su od njih niska stanarina, a istovremeno veća kvadratura i nerijetko točno određena lokacija. Roditelji obično traže stanove tako da su im blizu i škole i vrtića u koji njihova djeca idu, a promjena u slučaju pronalaska stana u drugome dijelu grada, ne dolazi u obzir. Također im treba više prostora zbog djece, no upravo zato što imaju djecu i veće troškove, ne mogu si priuštiti da izdvoje više novca na stanovanje.
Nije neobično vidjeti kako obitelj s dvoje ili troje djece traži stan Zagrebu (u koji svi stanu) za, primjerice, 400 eura, dok u isto vrijeme mladi par bez djece koji traži stan na istoj lokaciji i iste kvadrature, može ponuditi i 500 do 600 eura. Tu se već javljaju i ona moralna pitanja - trebaju li obitelji ostajati bez odgovarajućih stanova zato što nisu “konkurentni” na tržištu?
Jesmo li socijalno neosjetljivi ili preosjetljivi?
Nastavno na to pitanje možemo pokrenuti i dublju raspravu o socijalnoj osjetljivosti našeg društva. Živimo u državi koja je do relativno nedavno funkcionirala socijalistički, a veliki dio toga mentaliteta i dalje nosimo sa sobom. Čak sam nedavno vidjela komentar na jedan oglas za stan koji je glasio: “E, da je drug Tito živ, ne bi' vi imali po dva - tri stana pa da iznajmljujte. Sve bi on to uzeo i pošteno raspodijelio”. Ne ulazeći uopće u suludost ovakvih komentara na nečijem oglasu za najam stana, on ipak otkriva djelić stava koji veliki broj ljudi i dalje ima. Do koje se mjere obitelji trebaju oslanjati na solidarnost i empatiju drugih u rješavanju svog stambenog pitanja?
Moje iskustvo kao dijete u podstanarstvu
Iako sam rođena u sretnoj bračnoj zajednici roditelja koji su imali vlastitu nekretninu, u jednom trenutku nakon propasti obiteljskog posla i rastave, završila sam u podstanarstvu sa samohranom majkom. Kao dijete nisam puno toga mogla razumjeti, no danas mi je jasno da smo tada jedva spajali kraj s krajem. Mama je iznajmila trošnu kuću na selu koja nije imala ni dovršenu fasadu ni centralno grijanje jer si je to jedino mogla priuštiti. Svakog dana putovala je na posao u obližnji grad koji nam je tada bio daleko preskup. Iako je radila uredski posao s diplomom, vikendom je cijepala drva, kosila travu, ličila zidove i kuhala, sve kako bi naša trošna kuća izgledala kao topao dom. Nakon mnogo godina napornog rada uspjela je dobiti kredit za stan u gradu i preseliti se s dvoje djece.
Gledajući na svoje djetinjstvo, tek sam sada svjesna koliko je život na selu i svakodnevno putovanje za nju bilo naporno, no ni u jednom trenutku nije dozvolila da se mi osjećamo kao “žrtve života” ili siromašno zato što smo živjeli u iznajmljenoj seoskoj kući. Bili smo svjesni svojih okolnosti i mogućnosti, no nismo im ništa zamjerali.
Idealno vs. realno rješenje
U idealnom svijetu zakon u Hrvatskoj bio bi uređen tako da se i stanodavci i podstanari osjećaju u potpunosti sigurno prilikom sklapanja ugovora. Svi stanodavci iznajmljivali bi stanove po korektnim cijenama, obje strane poštivale bi svoje ugovorne obveze, a podstanari bi se po isteku ili raskidu ugovora iselili samovoljno i bez nanošenja štete. Nažalost, ne živimo u takvom svijetu. Cijene stanova takve su kakve jesu i dok god postoji potražnja za njima na tržištu, neće se mijenjati.
Duboko se zalažem za to da trebamo uistinu imati empatije jedni prema drugima, posebno prema obiteljima s malom djecom koja su naša budućnost. Nikada ne znamo što nas u životu čeka... Danas možeš imati vlastitu kuću i stabilan posao, a već sutra biti podstanar s minimalnim ili nikakvim primanjima. Ipak, činjenica je kako vlasnici nekretnina mogu iznajmljivati svoje stanove kome žele i po cijenama koje oni odrede. Zakoni tržišta nerijetko su snažniji od empatije ili sažaljenja i zbog toga smatram da je jedini koristan savjet za obitelji s malom djecom: "pokrij se onoliko koliko ti je jorgan dugačak”. Nitko od nas nema pravo reći nekome kako treba raspolagati svojom imovinom, posebno nekretninama.
Velika navala na gradove, posebice Zagreb, dovela je do stanja na tržištu koje imamo danas. Ako vam nitko ne želi iznajmiti stan negdje ili si ga ne možete priuštiti, vi morate tražiti dalje. Postoji toliko manjih gradova i mjesta u Hrvatskoj koja žude upravo za obiteljima s malom djecom, a možda baš tu leži rješenje za vaše stambene probleme. U svakom slučaju, ako ste i vi upravo u potrazi za stanom, želim vam sreću i nadam se da vas trenutačna situacija na tržištu neće obeshrabriti.
Foto: Pexels
- Pripremila:
- Ženski RecenziRAJ
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice