Spavanje u odvojenim krevetima - koje su najčešće predrasude?

Kada govorimo o vezama, odnosima i brakovima, svatko od nas ima svoje želje, nadanja, potrebe i očekivanja. I o toliko toga razgovaramo (ili bismo trebali) s partnerom prije nego što se odlučimo na neku od inačica dijeljenja našeg života i životnog prostora. Neke od bitnijih tema najčešće su želja za djecom, religija, briga o roditeljima, mjesto življenja, dijeljenje troškova… I sve njih nekako prođemo, međutim postoji puno navika našeg partnera koje ne znamo, kao i naših koje prije suživota nisu dolazile do izražaja.

Neki vole ustati ranije, drugi su noćne ptice. Jedni ne podnose ostavljanje prljavog suđa u sudoperu, drugi gomilaju dok ne nađu vremena (i volje). Kod nekih u stanu prevladavaju tropske temperature, dok se kod nekih grijanje pali u rijetkim situacijama. I sve je to normalno i očekivano. I sve su to na kraju – sitnice. Ipak, za suživot je potreban određeni kompromis i tolerancija. Često nešto moramo prihvatiti, katkad i nešto promijeniti, a svi se razlikujemo u tome što smo spremni „žrtvovati“ zarad mira u kući. Neke stvari, s druge strane, nikako ne bismo smjeli žrtvovati.

Nešto sam morala žrtvovati - ili san ili dijeljenje kreveta s partnerom

Ono što je meni izuzetno bitno, definitivno je san. Duži niz godina imam problema s nesanicom. Obavila sam sve potrebne preglede i ne postoji ni jedan objektivni razlog zbog kojeg je to tako. Jednostavno sam grintava. Zahtijevam apsolutnu tišinu i potpuni mrak. Hladnu sobu. I jako puno mjesta. Barem 120x200cm… To bi značilo da u idealnom slučaju trebam partnera koji ne hrče, ne okreće se (jer onda poplun previše šuška…), ne ustaje tijekom noći i zauzima maksimalno 60 cm prostora u krevetu. Jasno vam je da to baš i nisu realne želje niti ostvarivi zahtjevi, a život ponekad voli dobru ironiju. To bi značilo da nešto moram žrtvovati - ili svoj san (i posljedično zdrav razum) ili idealnu verziju suživota u kojem zaspim u zagrljaju svog partnera.

Budući da ne mogu ići kroz život nenaspavana niti želim, kada smo počeli pričati o zajedničkom životu, morala sam potegnuti tu temu. Želim krevet samo za sebe! Odnosno, trebam krevet samo za sebe ako želimo da budem normalno ljudsko biće i funkcionalna članica ovog društva. I tako smo počeli razmatrati opcije… Iako nam se u početku ideja o dva kreveta, ili dvije sobe činila veoma čudnom, u razgovoru s ljudima u okruženju shvatila sam da ljudi često zapravo spavaju odvojeno. Nemaju nužno svatko svoju sobu, ali jako puno kolegica spomenulo je kako im suprug previše hrče ili priča u snu, zbog čega netko noći provodi na kauču.

Druge pak ustaju prerano pa partner nakon toga ne može zaspati, zbog čega su se one preselile na kauč. Treći imaju naviku zaspati uz TV koji onda ometa supružnika pa zbog toga kampiraju u dnevnom. Četvrti rade u smjenama i veliki dio noći ne mogu ni spavati kako treba pa obavljaju druge aktivnosti… Sve u svemu, ispostavilo se da popriličan broj ljudi iz različitih razloga spava sam. Iako o tome uopće ne razmišljaju tako jer imaju bračni krevet u kojem se službeno spava. U filmovima i serijama najčešće nam bračni život prezentiraju zajedničkim odlaskom u krevet i buđenjem u zagrljaju. Što je u stvarnosti često daleko od istine.

Kroz povijest bračni kreveti i nisu bili toliko učestali, a u mnogim jezicima ni ne postoji takav termin. Kreveti su češće bili jednostruki, stavljeni jedan uz drugog. Kod nekih parova bliže, kod nekih svaki na svojoj strani sobe, a danas nam se taj bračni krevet čini kao jedino ispravno rješenje. Iako za mnoge očito nije. Uzevši u obzir da je nesanica sve češći poremećaj, bilo kao simptom ili u sklopu nečeg drugog, potrebno je više poraditi na higijeni spavanja. Ona uključuje brojne stvari, poput reguliranog vremena odlaska u krevet i ustajanja, ograničenog unosa kofeina, izbjegavanja uređaja koji emitiraju plavo svijetlo prije spavanja i slično. Za neke  očito uključuje i „uklanjanje“ partnera iz kreveta pa čak i sobe. To naravno ne znači da ih manje volimo niti da naš odnos ne funkcionira, a to su najčešće predrasude s kojima se ljudi susreću kada govore o tome.

Je li odvojeno spavanje pokazatelj lošijeg ljubavnog odnosa?

Odvojeno spavanje ne znači nužno nedostatak tjelesnog kontakta ili nježnosti. Ne znači manjak privrženosti. Sve je to moguće, a i potrebno nadoknaditi za vrijeme budnog suživota kada zajedno provodimo kvalitetno vrijeme. U snu ionako ne sudjelujemo ni u kakvim aktivnostima s partnerom niti je od presudne važnosti da provedemo 7 sati jedno pored drugoga u stanju u kojem nemamo međusobne interakcije, osim eventualnih udaraca i nesuvislog pričanja u snu…

Moj je kompromis taj što sam se uspjela naviknuti na njegovo glasno disanje i kupila nam manje šuškavu posteljinu. A njegov je taj da u spavaćoj sobi imamo dva kreveta od 120x200 i ormarić između njih. Ja sam sretna jer imam mjesta za okretanje, on je sretan jer ga više ne udaram usred noći. A u konačnici, poanta suživota i jeste u tome da budemo sretni. Na bilo koji način koji nama i našem partneru odgovara.

Foto: Canva / Unsplash