Neću, ne mogu, ne znam, ne smijem stat' - sindrom sagorijevanja na poslu

Koliko ste se puta našli u situaciji na poslu da se osjećate iscrpljeno, s previše radnih zadataka i dojmom da ne stižete obaviti sve obveze na vrijeme? Jeste li tada pomislili na raširenu frazu - izgorjet' ću? Ako vas zanima što je zapravo to poznato sagorijevanje na poslu i koristimo li ovu frazu ispravno, na pravom ste mjestu.

Prenosimo u cijelosti tekst Dore Petrović s portala nepopularna.org.

Sagorijevaju samo oni koji rade s ljudima?

O sindromu sagorijevanja intenzivnije se počelo govoriti 70-ih godina prošlog stoljeća, a danas je ono iz znanstvenog diskursa prešlo u sferu svakodnevnog govora, što samo pokazuje koliko se povećala njegova prepoznatljivost. Za povećanje raširenosti sindroma, a time i interesa za sagorijevanje kao temu, odgovoran je ubrzani i prestimulirajući stil života modernog društva koji preplavljuje i umara. U nešto ranijoj definiciji Maslach i Jackson (1981) sagorijevanje su tumačili kao stanje emocionalne iscrpljenosti i cinizma koje se javlja kod osoba koje su zaposlene u nekoj vrsti rada s ljudima. Tadašnja ideja bila je da odnosi s klijentima (npr. liječnika, socijalnih radnika, nastavnika...) emocionalno iscrpljuju radnike, što dovodi do sagorijevanja. Danas znamo da do sindroma sagorijevanja dolazi i u ostalim zanimanjima, a ne samo u onim pomagačkim, čime je došlo do potrebe za razvojem novog koncepta sagorijevanja temeljene na suvremenim nalazima o ovom fenomenu - što su Schaufeli i suradnici (2020) i napravili.

Kako prepoznati sagorijevanje?

"Neću, ne mogu, ne znam, ne smijem stat', neću, ne mogu, ne znam, ne smijem stat'..." riječi su pjesme domaćeg benda Porto Morto, a dobro oslikavaju faze sagorijevanja na poslu, doduše, nešto drugačijeg redoslijeda, ali više o tome ćemo navesti niže.

Sagorijevanje prema novoj konceptualiziciji iz 2020. godine sadrži 4 dimenzije / faze:

  1. Psihička i fizička iscrpljenost

    Prva faza ukratko se može opisati riječima "ne mogu". Radi se o stanju intenzivne iscrpljenosti koja se doživljava fizički (osjećaj konstantnog umora u tijelu), ali i psihički (osjećaj mentalne iscijeđenosti). Ovu vrstu iscrpljenosti možete prepoznati ako vam je teško započinjati nove zadatke, ako se brzo umarate čak i nakon ulaganja minimalnog truda u posao ili ako se ne možete opustiti ni nakon posla.

  2. Narušeno emocionalno funkcioniranje

    Druga faza može se opisati drugim riječima gore navedene pjesme - "najviše me boli to..." - jer se ona manifestira kroz intenzivne emocionalne reakcije i osjećaj preplavljenosti vlastitim osjećajima. Ovu fazu možete prepoznati ako se osjećate frustrirano, razdražljivi ste na poslu, ne možete regulirati vlastite emocije i osjećate se uznemireno bez jasnog razloga.

  3. Narušeno kognitivno funkcioniranje

    Treću fazu možemo opisati riječima "ne znam" iz pjesme iako je ona ipak nešto šira od samog osjećaja neznanja. Narušeno kognitivno funkcioniranje uključuje probleme s pamćenjem, pažnjom i koncentracijom. Možete ju prepoznati po otežanom učenju, čestom zaboravljanju važnih informacija, neodlučnosti i problemu fokusiranja na radne zadatke.

  4. Psihološko odvajanje od posla

    Četvrta faza ukratko je faza riječi "neću". U ovoj fazi radnici se psihički odvajaju od posla, izbjegavaju posao i komunikaciju s kolegama ili klijentima. Osim toga, javlja se ciničan stav prema poslu, izostaje interes za poslom i počinjemo funkcionirati po autopilotu.

Sekundarni simptomi

Osim glavnih četiriju dimenzija sagorijevanja tu su i tri sekundardna simptoma koja nisu specifična samo za sindrom sagorijevanja, ali vam mogu pomoći u njegovu prepoznavanju. Oni su: psihološka uznemirenost, psihosomatski problemi i depresivnost. Psihološku uznemirenost možete prepoznati ako često imate problema s nesanicom, osjećajem uznemirenosti, anksioznosti ili velikim fluktuacijama u težini. Psihosomatski problemi uključuju fizičke probleme koji su posljedica psihičkih, poput glavobolje, boli u trbuhu i mišićima ili ubrzanih otkucaja srca (palpitacija). Depresivnost se odnosi na sniženo raspoloženje, otežano doživljavanje užitka ili zabave, osjećaja nemoći i krivnje.

Kako sagorijevanje nastaje?

Sagorijevanje započinje jednim vrlo uspješnim radnikom koji je dulje razdoblje intenzivno radio, što ga je dovelo do kronične iscrpljenosti ("ne mogu" faza). Zbog premalo energije on više nema dovoljno resursa da bi mogao normalno kognitivno i emocionalno funkcionirati ("ne znam" i "mene boli to..." faze).

Kako bi se zaštitio, on bježi od posla, odnosno mentalno se od njega udaljava ("neću" faza) razvijajući ciničan odnos prema poslum međutim ovakav pokušaj zaštite nije adaptivan jer cinizam i nemotiviranost na poslu nisu dobro prihvaćeni kod kolega i nadređenih, zbog neodrađenog posla nakupljaju se zaostaci i novi zadaci, što dovodi do još većeg stresa (faza "ne smijem stati"). Tada, umjesto da pokušaj udaljavanja od posla rezultira odmorom, on postaje dio sindroma sagorijevanja i intenzivira prošle faze (povećava iscrpljenost, što dodatno narušava emocionalno i kognitivno funkcioniranje). Spirala ne mogu, ne znam, neću, ne smijem stat' ponavlja se i počinju se javljati sekundardni simptomi zbog osjećaja neproduktivnosti i stresa od neodrađenog posla.

Preuzeto iz: Schaufeli i sur. (2020).

Možeš, znaš, smiješ stat'

Ako ste se prepoznali u nekim od simptoma sagorijevanja, vrijeme je da reagirate. Jedan od načina kako smanjiti sagorijevanje jest smanjivanje zahtjeva posla ili povećanje resursa na poslu. Zahtjeve je ponekad teško smanjiti, ali ako ste u mogućnosti, iskoristite slobodne dane, odmarajte se aktivno (vježbajući, boravkom u prirodi, druženjem) ili pasivno (spavajući, čitajući). Resurse možete povećati tako da potražite podršku kolega, zatražite povratne informacije o svojem radu, što može povećati osjećaj samoefikasnosti ili dati jasne smjernice za poboljšanje rada. Također, možete ulagati u osobne resurse - razvijati optimizam prema poslu ili učiti nove vještine kojima ćete si olakšati rad.

Izvor: Nepopularna psihologija