Od „ne želim da ikada idu u vrtić“ mame do „mislim da će vrtić biti super za njih“ mame

Imala sam privilegiju s prvim djetetom biti doma skoro do njezine treće godine. Znam, preporučuje se svima i kažu da je to za dijete najbolje, a malo sam imala sreće, odnosno imala sam novu trudnoću pa samim time njezin odlazak u vrtić nije ni bio opcija. Kad je napunila godinu dana, a ja nisam znala što ću sa sobom i kamo ću s njom, uhvatila me panika i grčevito sam držala se za odluku da ona neće ići u vrtić i da ću ju sebično čuvati uz sebe i za sebe. Onda je došlo drugo dijete i majčinstvo je postajalo i teže i napornije, noći sve kraće, dani sve dulji, a vremena koje sam nekad znala ukrasti za sebe više nije bilo.

Pred njegov sam prvi rođendan, pomalo premorena, mantrala da jedva čekam početak rujna. Sve u svemu, opcije baka servisa i ostalih teta čuvalica nisu ni dolazile u obzir. Isključivog sam stava da je vrtić dio djetinjstva, odrastanja i da je za svako dijete dobar. Smatram i da su svi vrtići manje više dobri, nijanse presuđuju.

Ljeto smo proveli u pripremama

Starije smo dijete jako dobro pripremili na vrtić i moram priznati da sam ponosna i na sebe i na nju. Cijelo smo joj ljeto pričali o vrtiću, vodili ju do vrtića i pokazivali joj gdje se vrtić nalazi. Polako smo joj objašnjavali da sada i mama ide raditi i da smo odabrali predivne tete koje će ju čuvati podjednako dobro kao i mama i tata. Objasnili smo joj da gotovo sva djeca idu u vrtić jer roditelji moraju raditi. Par dana pred polazak počela je igrati se vrtića, nositi ruksak na leđima, slagati odjeću i papuče i bili smo uvjereni da je to znak da je spremna. Za njega priprema ne postoji, osim što smo dobro istrenirali jedno spavanje dnevno u vrijeme kada se spava u jaslicama. Nije bilo lako, ali sada vidim da se isplatilo.

Postaju li nove generacije sve razmaženije i nepristojnije kao što ljudi vjeruju

Prvi dan vrtića - dan kada ne znaš plaču li više mame ili djeca

A onda je došao slavni prvi dan. U našem vrtiću, dijelom i zbog epidemiološke situacije, praksa je bila da prvih par dana dolaze na sat vremena i odmah ostaju sami te ih predajemo odgajateljicama direktno u ruke. Najprije sam predala nju. Bila je jako hrabra, iako je u grlu skupljala knedle. Ponovila sam joj nekoliko puta da će mama i tata brzo doći po nju. Onda sam predala njega. U jaslicama je u danima prilagodbe blago rečeno kaos. I koliko je teško nama i djeci, toliko je teško i tetama. Svi neutješno plaču i nije im jasno što rade tamo, tko su ta djeca oko njih i tko su te žene koje ih čuvaju. Nije valjda da im je netko oteo mamu?! Upozorena sam da budem hrabra, da se ne zadržavam dugo i ne objašnjavam. Istrčala sam, udahnula i mirno čekala tih sat vremena. Premda mi je bilo teško, samu sam sebe iznenadila što ne plačem puno. Valjda sam i kao majka sazrela tako da sam shvatila da u teškim situacijama moram biti iznad njih.

Drugi je dan zapravo gori

A onda je došao drugi dan koji je bio teži. Sad smo već ujutro imali emocionalno čišćenje i raspad jer je znala kamo ide, a slutio je i on. Knedla u grlu bila je veća. Iako su tete govorile da je bila odlična, da je malo plakala, ja sam vidjela koliko joj je teško. Zato što sam u njoj prepoznala sebe i svoje prve vrtićke dane. Mi roditelji nismo ni svjesni koliko je to odvajanje teško za djecu. Strah od nepoznatog i ostanak u nepoznatom te odvajanje od roditelja za njih je veliki emotivni stres, koji često završi i kao fizički šok za tijelo i organizam. Kod jasličara je bilo reakcija u vidu povraćanja, odbijanja jela i neutješnog plakanja koje se nastavljalo i doma.

Već za par dana stigla je i prva viroza

Taman kad smo se nekako naviknuli, čak i preživjeli prva vrtićka spavanja, stigla je i prva viroza. Iako su me svi pripremali na to i upozoravali da će nam se cijela prva godina vrtića svesti na kojekakve vrtićke bolesti, ipak nisam bila spremna. Prvo je pala starija, zatim mlađi, a na kraju je pokosilo i mene. U tih desetak dana oporavka ostala sam bez viška kilograma pa predviđam da ću kod sljedeće duple viroze biti Kate Moss. Red inhalacija, red usisavanja noseva, neutješnog plakanja, skidanja temperatura, zatim beskonačno dugi kašalj za koji još nisam sigurna da je prošao. Nisam se okrenula, oko mene je bila čitava ljekarna. Toliko kapi, sirupa, otopina i praškova nisam imala u 33 godine života, a trenutačno mogu konkurirati kao pomoćni farmaceutski djelatnik.

Nisam znala što da radim sa sobom kad djece nema

Osim što su se djeca prilagođavala, i ja sam prolazila prilagodbu. Prvo me pekla savjest jer službeno još ne radim i iskorištavam godišnji. Onda sam shvatila da je sasvim u redu što uživam u šalici kave u miru i tišini. Taman kad sam odlučila zadnje dane iskoristiti za generalku stana, porazbolijevali smo se i taman kad sam megalomanski opeglala sve rublje koje imam i dovela košaru do praznog dna, napunilo se još više rublja nego što ga je bilo. Bilo je dana kad sam toliko toga obavila da sam se zatekla kako se pitam je li normalno da se nisam 80 000 puta zapitala gdje su mi djeca i što rade. Bilo je dana kad sam samo preležala na kauču u pokušaju da nadoknadim tri neprospavane godine listajući njihove slike i pitajući se zašto sam ih ostavila tamo i je li u redu ako sad odem po njih. Na kraju se skuliram i shvatim da smo svi dobro.

U manje od mjesec dana djeca su naučila puno toga i zavoljela vrtić

Oni su dobro u vrtiću. Nije prošlo ni mjesec dana, a starija nam jedva i mahne kada ulazi u vrtić, čak i subotom želi ići. Nije prošlo ni mjesec dana, a mlađi ujutro ide po svoje tenisice i jaknu i nosi mi da ga obučem. A ja sam konačno obrisala prašinu ispod kutne garniture i spremila onu duboku ladicu ispod televizora u kojoj suprug uvijek drži razbacane dokumente. I otišla sam sama u grad i malo se zanijela s hrpom vrećica za koje nemam kolica da ih stavim. Skupila sam hrabrosti i poslala molbu da se vratim na fakultet. Napisala sam novi životopis i predala zamolbu za novi posao jer došlo je opet i moje vrijeme. Ostatak dana koji smo zajedno ne može biti ljepši. Dok nam ona pjeva „što se u vrtiću radi“, a on pokazuje gdje mu je nos i „kad si sretan“, (ako je to ikako moguće) još se više grlimo, još se više mazimo, ljepše igramo. I dok dovršavam ovaj tekst, na mobitel mi stiže poruka od tete s fotografijom njega kako čvrsto spava, grli svoju mazilicu, uz poruku da je i danas bio dobar i da ne brinem. Srce moje, kucaj tiše.

I tako iz dana u dan - uritmili smo se. Do neke nove viroze...

Mama donosi 10 trikova za lakše odvikavanje od pelena

 

Foto: Canva

Pripremila:
Andrea Šikić

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.