Što pomaže ljudima u procesu tugovanja?
Posljednjih tjedana i mjeseci, a i u godini iza nas, imali smo prilike svjedočiti raznim oblicima tragičnih događaja koji relativno često završe u rubrici "crna kronika". Samo neke od vijesti bile su one o broju smrtnih ishoda od koronavirusa, nasilnoj smrti djece, a nedavno i o stradavanju ljudi u prometnim nesrećama.
Brojne su posljedice koje smrt pojedinca ima na njegovu užu i širu okolinu, a psihološki učinak gubitka i tugovanja nerijetko ostane podcijenjen ili se pogrešno tretira. Što ili koga ste vi u svom dosadašnjem životu izgubili? Gubitaka ima mnogo i mogu biti razni: od selidbe, bijega ili uginuća kućnog ljubimca pa do smrti baka i djedova ili pak roditelja te drugih članova obitelji i prijatelja...
Prenosimo tekst Krešimira Prijatelja s portala Nepopularna psihologija.
Tugovanje možemo smatrati univerzalnim procesom nakon iskustava poput smrti voljenih osoba koje pojedinci pak doživljavaju vrlo individualno. Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća Elisabeth Kubler-Ross predstavila je svoj rad o fazama tugovanja – negiranju, ljutnji, pregovaranju, depresiji i prihvaćanju. Danas nam je poznato kako navedeni model nije empirijski i da ljudi ne moraju nužno prolaziti redom kroz ove faze prilikom žalovanja niti svi pojedinci moraju proći kroz sve faze, a u tome upravo i leži sva individualnost u procesu tugovanja.
Također, često se doima kako tugovanje dolazi u valovima koji su u početku vrlo blizu te se s odmakom vremena razrjeđuju i bivaju okinuti emocionalno nabijenim događajima poput raznih godišnjica, rođendana preminule osobe i slično, kao što ističu Whalley i Kaur.
Osvrnuvši se na nedavnu pogibiju ljudi u prometnim nesrećama u Zagrebu i diljem Hrvatske, na mjestima stradavanja svjedočili smo pojedincima koji se okupljaju i odaju počast preminulim članovima obitelji, prijateljima, kolegama i poznanicima. Proces kolektivnog tugovanja prepoznat je kada zajednica, dio društva, grad ili nacija, doživi ekstremnu promjenu ili gubitak. Premda se ovaj termin uglavnom veže za posljedice ratova, prirodnih katastrofa, epidemija ili slično, mehanizmi gubitka kontrole kod opisanih događaja veoma su slični, neovisno o veličini kolektiva koji tuguje, a jednaki su i kod individualnog tugovanja.
U procesu kolektivnog tugovanja pomaže i okupljanje, a oporavak leži u podršci i solidarnosti kojima kolektiv uvelike može doprinijeti tugujućim pojedincima. Kolektiv može pomoći i s akcijama poput prikupljanja novčanih sredstava ili drugih oblika pomoći obitelji preminulih pojedinaca (čime se stvara osjećaj smisla). Isto tako, valja ipak ostaviti prostora i za vlastiti proces individualnog tugovanja za preminulom osobom, pričati s prijateljem ili stručnjakom (savjetovateljem / psihoterapeutom).
Ni vama nije bilo svejedno kada ste čuli ili čitali o iznenadnoj pogibiji ljudi u prometu? Autori poput Parka i Folkmana ističu da vijesti o iznenadnoj ili nasilnoj smrti ljudi svijet mogu naizgled učiniti još više nepredvidljivim, opasnijim ili nepravednijim. S druge strane, nenasilne smrti mogu kod pojedinaca koji su poznavali osobu isto tako promijeniti temeljna vjerovanja, poljuljati osjećaj kontrole, a neki počnu razmišljati o postojanju života poslije smrti ili se upuste u potragu za egzistencijalnim osjećajem smisla vlastitog postojanja.
Neimeyer i suradnici navode kako je kod iznenadnih ili nasilnih smrti kod članova obitelji preminule osobe moguće tzv. komplicirano ili traumatsko tugovanje. Brojnim studijama dokazano je razlikovanje kompliciranog tugovanja od depresije i PTSP-a (Boelen, Van den Hout i Van den Bout).
Waldrop opisuje kako živimo u kulturi koja negira smrt zbog čega se od nje pokušavamo sakriti ili zaboraviti na nju. Upravo teorija menadžmenta terora opisuje kako je velik dio svog ljudskog ponašanja potaknut nesvjesnim strahom od smrti, navode Greeberg i suradnici.
Ljudska su bića prirodno otporna (eng. resilient) i uspješno se s odmakom vremena nose s većinom doživljenih gubitaka, no u slučajevima produljenog i traumatskog tugovanja, u procesu kroz koji prolaze bilo bi korisno i da potraže podršku stručnjaka za mentalno zdravlje.
Kako pomoći tugujućim pojedincima?
Osobama koje su u procesu tugovanja korisno je pristupiti priznavanjem gubitka bez uljepšavanja situacije u kojoj se nalaze i pružanjem praktične pomoći. Arambašić navodi kako tugujući pojedinci mogu korisnim smatrati razgovore o preminuloj osobi i vlastitim osjećajima vezanima uz doživljeni gubitak:
-
budite prisutni
-
slušajte osobu koja tuguje
-
suzdržite se od davanja savjeta
-
pitajte tugujućeg pojedinca što mu je potrebno
-
normalizirajte (neugodne) osjećaje
-
ponudite praktičnu podršku (kuhanje obroka, pospremanje kuće, nabavka namirnica)
Autor: Nepopularna psihologija
Foto: Canva
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice