Pismo svima koji su nekoga izgubili: nisi sama u svojoj boli
Draga prijateljice, znam da ti je dosta i pisama, i poziva, i poruka, i zagrljaja i malih čestitki koje si kroz suze iščitavala na cvjetnim aranžmanima. Znam da ćeš se nekih od njih sjetiti svaki put kad te nešto podsjeti na tu ogromnu rupu u tvom životu koju ti je gubitak ostavio, a znam isto tako i da nikada neće postojati riječ dovoljno topla, velika i utješna da pokrpa tvoje napuklo srce.
Smrt je nedokučiva, osobito kada pogodi nekoga s nedovršenim životom. Neočekivana tuga strašna je i neizmjerna i pomalo podsjeća na dane djetinjstva kada se prvi put susretnemo s morem pa stojimo i samo gledamo u to prostranstvo pitajući se je li moguće da nešto takvo ima nekakav kraj i znajući da će uvijek imati moć da nas proguta.
Ne vjerujem da će ičiji ljudski um ikada uistinu biti sposoban razumjeti iznenadni gubitak voljene osobe jer nikada više neće moći razgovarati, vidjeti ili držati dragu osobu. Misao je to koju je teško i bolno pojmiti. Cijeli život provodimo ignorirajući potencijal te stvarnosti sve dok nam se on ne dogodi, a kada se napokon dogodi, toliko je šokantno da se ne čini stvarnim. A kako bi se i moglo? Uvijek nam se nekako čini da se takve stvari događaju nekim drugim ljudima, sve dok se ne dogode nama.
I tako dođe dan za crnu odjeću, a mi klizimo kroz minute, sate i dane duge kao godine, pomalo odsutni, izgubljeni kao nikada prije, pitajući se kako više išta ima smisla. I svaki nam se naš pokret čini kao da gledamo nekoga kako nas glumi u nekom otužnom filmu na televiziji pa gledamo glumicu kako planira sprovod, pregledava stare fotografije i grli svoje prijatelje i obitelj uplakanih očiju. I mrzimo taj film iz dubine duše, ali ne uspijevamo dokučiti kako ga ugasiti, koliko god puta pokušali.
Smrt je beskrupulozni lopov koji od nas krade bez upozorenja ili objašnjenja sve ono što smo najviše voljeli. Krade sjećanja, trenutke i očekivanja koja cijeli život uredno čuvamo u našim umovima, na sigurnom, samo da bismo jednog dana otkrili da zapravo nikada ni nisu bila sigurna. Krade svadbene plesove, maturalne večeri, prijeko potrebne savjete, savršeno tempirani smijeh, tople zagrljaje i ruke omotane oko beba koje zaslužuju upoznati cijele svoje obitelji, ali neke članove nikada neće upoznati.
Smrt je jedina koja je u stanju ukrasti sve. U stanju je uzeti nedovršeni život i učiniti ga dovršenim. I to je nepošteno, i brutalno, i bolno, i nepravedno. Postoji bezbroj neodgovorenih pitanja o tome zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima i niti jedan odgovor koji bi nas zadovoljio ili barem malo primirio. I zbog svega je toga u redu biti bijesan. I biti ljut. I u redu je osjećati se prevareno i izdano. I u redu je da svakih nekoliko minuta poželimo vrištati zbog nepravde koja nam je nanesena.
U redu je biti slomljen. U redu je uzeti vremena koliko god nam je potrebno. U redu je preispitivati sve. U redu je plakati i vikati i zaključati se u svoju sobu kada je potrebno. I u redu je nikada ne prestati osjećati tu tugu na mnogo načina.
I dok je ove stvari relativno lako shvatiti, ono što je najteže prihvatiti, jest činjenica da je također u redu ponovno pronaći radost. Normalno je osjećati se krivima dok idemo dalje kroz život bez nekoga tko je trebao biti tu uz nas, ali oni ne bi htjeli da se suzdržavamo. Ako se osjećamo na određeni način, to ne znači da nešto činimo pogrešno. Ne postoji ispravan ili pogrešan način da se nosimo s nečim tako zbunjujućim i potresnim kao što je gubitak života.
Svatko tuguje drugačije. Bol je jedinstvena i zamršena kao i ljudi koji nose njezinu težinu na svojim leđima. Želim da znaš da ne zaslužuješ žaljenje, kao ni osjećaj krivice. Učinila si sve što si trebala i dogodilo se nezamislivo. Nemoguće je postalo moguće, ali nitko nije kriv. Ne postoji krivac zbog kojeg ćemo se osjećati bolje. Nema rata koji se može dobiti. Mir je jedini lijek, a on dolazi u valovima. Zauvijek će biti dobrih i loših dana. Bit će trenutaka u kojima ćeš se osjećati snažno i onih u kojima ćeš se raspasti na milijun komadića. Želim da znaš da sam za tebe tu i sada i da ću biti kada se dogodi svaki od tih trenutaka.
I bit će tu i tvoji prijatelji, obitelj i svaka osoba kojoj je stalo do tebe. Ako ovo čitaš i osjećaš se usamljeno, zbunjeno ili izgubljeno, želim te podsjetiti da nisi. I želim da se sjetiš mojih riječi u svim onim trenucima koji ti se čine praznima i danima koji ti se čine beskrajnima. Ovdje sam za svaku verziju tebe koja se pojavi na ovom putovanju, tebe snažnu, tebe ljutu, tebe slomljenu i tebe ponovno nasmijanu.
I znaj, kada se idući put ponovno budeš osjećala kao da stojiš ispred tog ogromnog, beskrajnog mora tuge i kada budeš razmišljala kako izgleda kao da ćete progutati, znaj da je jedini način na koji to može učiniti ako si bez spasitelja, a ja sam tvoj spasitelj. Ovdje sam da pazim na tebe kad god me zatrebaš i da te spasim kad me pozoveš. Ovdje sam da te držim na površini i vratim na obalu kad otplutaš predaleko. Ovdje sam da zaronim s tobom i nikad ne dopustim da se osjećaš usamljena i sama.
Možda si prerano izgubila nekoga, ali znaj da nisi sama u svojoj borbi u ovom životu. Gubitak se događa češće nego što misliš, a okružena si mnogim spasiteljima koji su spremni skočiti na glavu kad god ti to zatreba. Ne postoji more tuge koje je dovoljno veliko da bi imalo ikakvih izgleda u borbi protiv moćne ljubavi, a ljubav oko tebe, ljubav u tvom srcu i ljubav svih koji paze na tebe uključujući i one na drugom svijetu, uvijek će biti dovoljno jaki da te vrate na obalu.
Foto: Canva
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice