Zašto doživljavamo osjećaj srama?

Svatko na ovom svijetu ima želju, vjerovanje, osobinu ili neuspjeh koji želi sakriti od drugih. Ideja da netko to sazna, zastrašujuća je. Samo razmišljanje o tome tjera nas da sakrijemo lice, pokrijemo glavu i da se zaštitimo od rizika „otkrivanja“. Ova emocija naziva se sram i povezuje se s vjerovanjem da smo na neki način pogrešni.  U doživljaju ove emocije posramljujuće obilježje pod povećalom je drugih i zbog toga želimo "nestati".

Prenosimo u cijelosti tekst Davora Dubravića s portala nepopularna.org.

Sram je složena emocija, što znači da o njoj učimo iz iskustva, najčešće odrastanja, a povezuje se s osjetljivošću ili velikom brigom oko tuđeg mišljenja, doživljajem da ste odbačeni ili puni zamjeranja prema sebi, strahom da ne možete biti tko jeste, strahom od dijeljenja misli i osjećaja i slično. Najčešće ga pokazujemo na sljedeće načine: pogled prema dolje, pognuta glava, odsustvo spontanosti u ponašanju, crvenjenje kože lica i tijela, pokrivanje lica i skrivanje od drugih, bijeg... Glavni je cilj povlačenje iz socijalne situacije i javljaju se misli poput: "Da barem nestanem odavde..." ili "Da me bar nitko nije vidio!" Neki mogu primijetiti da im je teško razmišljati zbog intenzivnog doživljaja. Kontekstualni okviri vrlo su individualni i važni – svatko ima neke svoje trenutke kojih se nerado prisjeća, a neki od njih trajno su promijenili kako se ponašamo u sličnim situacijama. U trenutku zbivanja sram je zapravo informativan i regulira naše ponašanje, a zbog brzog javljanja i preplavljenosti ovom emocijom nećemo ju pokušati razumjeti, već izbjeći. 

Izbjegavanje je jedna od glavnih strategija suočavanja sa sramom

Zaobići ćemo posramljujuće situacije, prilike da se u njima nađemo i donosit ćemo životne odluke sukladno njihovom izbjegavanju. Sram se razvija rano i primijećen je i kod slijepih pojedinaca od rođenja (što upućuje na to da, primjerice, ekspresiju srama ne učimo, već da nam je urođena).

Tuđe mišljenje dovoljno je

Ipak, čini se, nije toliko bitno imamo li neko posramljujuće obilježje, koliko je bitno da to drugi o nama misle. Istraživanje Robertsona i suradnika (2018) pokazalo je da su sudionici izjavljivali da osjećaju sram čak i kad drugi samo misle da su nešto ukrali (iako nisu). U tom istraživanju sudionici su pročitali o sebi tekst u prvom licu i zamišljali bi li im se javio sram u tim situacijama. Bili su podijeljeni u tri skupine, a zajednička im je bila situacija u kojoj rade kao konobari zajedno s još četiri konobara, a napojnice nakon smjene ravnomjerno raspodjeljuju na pet dijelova, što se čini nakon smjene. U jednom trenutku sudionici zamišljaju da posežu za kutijom s napojnicama kako bi razmijenili novac (50 dolara).

Prva skupina zamišljala je da se to događa dok su sami u baru, sudionike druge skupine zatekla su dvojica kolega koji su tražili mobitel, stoga nisu obratili previše pažnju na „mijenjanje novčanica“, a treću su skupinu dvojica kolega prilikom ulaska u bar dobro vidjela, ali samo kako vade novčanicu iz kutije (izgledajući kao da kradu iako to nisu činili). Rezultati pokazuju da je treća skupina osjećala najviše srama, zatim druga, a najmanje ona skupina koja je bila sama (nije bilo prave socijalne situacije jer nije bilo prisustva drugih ljudi). Ovo znači da odgovornost nekog negativnog djela nije nužan preduvjet za osjećaj srama, nego je dovoljno da to netko o nama misli.

Razmislimo o sljedećem - koja je adaptivna funkcija emocije srama? Zašto sram postoji? Čak i neugodne emocije imaju neku funkciju, poput ljutnje koja može ohrabriti pojedinca na zauzimanje za sebe i izražavanje granica u nekom odnosu.  Na što nas upozorava i kako nam ova emocija koristi u svakodnevnom životu?

Sram u prošlosti

Ljudski preci odrasli su u okolini koja je značajno drugačija od današnje – ljudi su češće i ranije umirali od različitih faktora, resursi su bili oskudni, bolesti i ozljede tada su bile puno ozbiljnije za ljudski život, a u prirodi je postajala velika kompetitivnost između ljudi međusobno i drugih predatora. Ljudi su razvijali odnose suradnje s ciljem preživljavanja. Stvarali su savezništva i međusobno si pomagali u doba gladi, ozljeda i sukoba. Pozitivna evaluacija koja dolazi iz takvog društva značila je veće šanse za preživljavanjem, ali i veći reproduktivni uspjeh.

Funkcija srama u takvom društvu bila je sakriti od društva ona obilježja koja bi mogla uskratiti pozitivnu evaluaciju i time smanjiti šanse za preživljavanjem. Pojedinci koji su tome bili izloženi, bili su odbačeni i nisu mogli lako dobiti pomoć od drugog čovjeka. Te situacije u davnim su vremenima bile znatno češće nego što su danas, stoga je sram imao izraženiju funkciju. Emocijom srama ujedno i pokušavamo kontrolirati negativne glasine o sebi pa je jedna od teorija i da se teorija srama razvila s ciljem obrane od negativne reputacije.

Sram današnjice

Iako je emocija srama pokazala koristi u evolucijskom razvoju čovjeka, današnja svrha ove emocije sve se više propitkuje. Joseph Dick, američki pomorac, 1998. godine optužen je za težak zločin silovanja i ubojstva Michelle Bosko koji je priznao. Bio je dvanaest godina u zatvoru i javno se ispričao obitelji žrtve. Problem je u tome što Dick nije mogao počiniti ove zločine (bio je na dužnosti na brodu) i na kraju je bio rasterećen svih optužbi – ali svejedno je dao svoje priznanje. Zašto? Neki izvori navode da je policija nad Dickom vršila agresivno i posramljujuće ispitivanje. 

Sram se može javiti ako nas sustav proglašava krivima, neovisno o tome jesmo li učinili nešto pogrešno. U istraživanju emocije srama istraživači temi pristupaju iz dva ugla – jedni emociju srama gledaju kao adaptivno razvijenu korisnu emociju koja ima svoje mjesto u našim životima, štiti naše „društveno ja“ i uči nas društvenim normama, dok iz drugog ugla promatramo štetne učinke srama za psihološku dobrobit pojedinca. Sram kao emocija postaje problematična kada postane integralni dio ideje o sebi. Cibich (2016) nas, primjerice, upozorava da je takav sram povezan s različitim psihopatološkim stanjima poput društvene anksioznosti, poremećaja hranjenja, PTSP-a, nekih poremećaja ličnosti i depresije.

Važno je razlikovati sram i krivnju. Naime, krivnja je popraćena negativnom evaluacijom ponašanja, a sram negativnom evaluacijom najčešće nepromjenjivog dijela nas. Kada se osjećamo krivo, otvaramo prostor za razmišljanje o osobnoj odgovornosti toga postupka koja nam može i ne mora pripadati. Osoba koja je počinila kriminalnu radnju zbog osjećaja krivnje može biti motivirana nekako to ispraviti, a osoba koja osjeća sram želi da drugi to ne znaju. Krivnja „razgovara“ s nama iz perspektive vlastitog sustava vrijednosti i moralnih pravila, zbog čega je Ausubel (1955) opisuje kao interni konflikt moralnosti. Emocija krivnje također može biti pretjerana, prečesta, neproduktivna i tada nam na neki način oduzima pravo da pogriješimo iako su pogreške dio uobičajenog ljudskog iskustva.

Sram u odgoju

Zamislimo roditelja koji viče na svoje dijete zbog neke pogreške u javnosti, ali to radi pred strancima na ulici. Prisutnost drugih povećava doživljaj neugode, što samo po sebi postaje kazna. Ovo dijete može se osjećati posramljeno, poniženo i osjećati se loše zbog toga što ga drugi gledaju. Tehnike posramljivanja u odgoju nisu rijetke, njihova namjera najčešće nije zlonamjerna, ali istina je da proizlazi iz nedostupnosti drugih odgojnih alata (jer ih ne znamo, jer ih se ne sjetimo, jer mislimo da znamo svoje dijete najbolje) i da može imati štetne učinke.

Istraživanje Mills i suradnika (2010) povezuje roditeljsko posramljivanje djeteta s više doživljaja srama i sklonosti sramu u kasnijoj dobi. Zanimljivo je da su djevojčice doživljavale više posramljivanja ako su bile nisko inhibirane (bile su glasne i ekspresivne, a ne suzdržane, tihe, samozatajne i neprodorne), a dječaci ako su bili visoko inhibirani. Roditelji mogu posramljivati svoje dijete i u isto vrijeme osjećati sram vezan za svoju roditeljsku ulogu. Ne žele da drugi o njima misle da su nekompetentni roditelji i strah od takve evaluacije može se uplesti u odgoj. Dobrobit djeteta, kao i odnos roditelj-dijete puno su važniji od vanjske (često prividne i iskrivljene) evaluacije kakvi ste roditelji. Ujedno je i jedna od najvećih roditeljskih snaga motrenje vlastitih postupaka i propitivanje njihove kvalitete. Ako ste u prošlosti posramljivali svoje dijete, razmislite na koji način možete preuzeti odgovornost (i time poučiti svoje dijete kako ono može preuzeti odgovornost za negativne postupke), primjerice isprikom.

Možemo li danas živjeti bez srama?

Sram je dugo godina ljudskoj vrsti bio iznimno koristan alat za preživljavanje i održavanje socijalnog statusa, a danas je dio repertoara naših emocionalnih iskustava. S druge strane, razvoj civilizacije omogućuje nam da ne razmišljamo samo o produljenju životne dobi, već i kvaliteti naših života kroz optimalno tjelesno i mentalno zdravlje. Danas znamo da sram i posramljujuće tehnike mogu u nama ostaviti trajne tragove zbog čega moramo pažljivije motriti sebe, svoja ponašanja i čije moralne kompase koristimo u svojim izborima – svoje ili one društvene. U realnosti ne postoji naš manje ili više vrijedan dio. Za mnoge ljude važan je zadatak prigrliti odbačene dijelove sebe kako bismo mogli živjeti svoj život kao cjelovite osobe.

Izvor: Nepopularna psihologija