Svoj prvi dnevnik napisala sam s dvadeset, a pišem ga i danas, sedam godina poslije

Kada sam poželjela otputovati u Indiju i ondje volontirati, istraživati ju, kroz putovanje tražiti sebe, nisam ni slutila da ću već kroz pola godine dobiti priliku da ostvarim sve navedeno. Sa svojih dvadeset godina dva mjeseca živjela sam u Indiji, a prije nego što sam se odlučila za ovaj ludi pothvat, znala sam da s tog “ludog” putovanja moram donijeti nešto, nešto što će imati veću vrijednost od bilo kojeg suvenira - razglednice, magneta, začina ili figurice slona. Nisam željela da sve doživljeno zaboravim za deset, dvadeset ili trideset godina kada će me na to podsjetiti tek pokoja sačuvana fotografija ili videozapis.

Oduvijek sam imala praksu izraditi pet do deset fotografija s putovanja i staviti ih u album. Staromodno? Ne bih rekla. Više želja da nemam baš sve fotke sačuvane u digitalnom zapisu, a ljepše je nekako kada uzmete album u ruke i prelistavate ga. Veća je težina i vrijednost u takvim fotografijama. Zar ne? Ovoga puta odlučila sam otići korak dalje. Kupila sam sam dvije predivne bilježnice s predivnim uzorkom na koricama koji me dodatno motivirao da svaki dan i svaki slobodni trenutak provedem vodeći svoj dnevnik putovanja. U taj dnevnik htjela sam zapisivati apsolutno sve doživljaje, misli, dijaloge, konverzacije sa svojim bližnjima. Na te listove ubacivala sam i sve ulaznice, osušeno cvijeće… Ta odluka više me definirala kao osobu, nego što je to učinilo samo putovanje. Kao osnovnoškolka u jednom sam dahu pročitala knjigu Dnevnik Ane Frank i tada sam si obećala da ću i ja jednoga dana napisati nešto u tom formatu pa barem i za sebe. Deset godina kasnije ispunila sam dvije pune bilježnice na čije je stranice stala moja dvomjesečna indijska avantura.

View this post on Instagram

A post shared by Tea Januš (@puce.place)

Četiri godine kasnije - nova avantura, novi dnevnik, nova ja

Nakon što je moje indijsko iskustvo prošlo, nastavila sam pisati. Za vrijeme korone pisala sam više no ikada, međutim nisam u potpunosti izražavala svoje emocije, potrebe, osjećanja. Pisala bih bez prevelikog razumijevanja, u nekakvom bunilu. Naivno, ali svejedno s mnoštvom talenta. Na neki me način to oslobađalo. Nakon četiri godine i ispisane dvije bilježnice, odlučila sam sam ponovno “pobjeći” i ispisati dvije bilježnice putopisnog dnevnika. Ovoga puta nešto je bilo drugačije. Ja sam bila drugačija... Moja ponovna želja da putujem i pišem nije bila identična onoj od prije četiri godine. Bila sam starija, zrelija i iskusnija. Kroz te četiri godine prerasla sam mnoga dotadašnja vjerovanja i moje vođenje dnevnika sada je bilo realnije, s manje ukrasnih pridjeva. Taj dnevnik sada je više sličio na terapiju nego na ekskurziju.

Mjesec dana putovala sam Šri Lankom i pisala bez stajanja. Pisala sam jer mi je trebao odmak od realnosti i zato što sam se nekome morala povjeriti. Povjerila sam se papiru. “Pisanje oslobađa!” Ponavljala sam si konstantno: “Bit će bolje kada se vratim! Sve će biti bolje! Ja ću biti bolja!” I doista je tako bilo... Ali ljudi kojima sam se vratila, oni su ostali isti. Tada sam konačno shvatila da moram pisati na mjestu gdje sam nesretna. Sada pišem jer ne bježim. Pišem kako bi sve loše otišlo od mene. I tako sam počela pisati svoj treći putopis. Putopis na mjestu, ali za mene najbitnije i najveće putovanje od svih prethodnih.


Dnevnik koji je promijenio sve

Pisanje dnevnika bila je aktivnost koju sam prakticirala svakodnevno. Nisam željela preskočiti niti jedan dan, koliko god bila umorna navečer... Barem dvije, tri rečenice. Nije dovoljno izgovoriti ih, morala sam zapisati ih. Pisala sam i nakon trideset dana i nakon devedeset... Kada sam sve zapisala i stavila svoj prvi dnevnik na usporedbu s posljednjim, konačno sam razumjela što ova aktivnost radi. Shvatila sam kolika je snaga u svim mojim zapisima, od onih iz daleke Azije do onih iz moje studentske sobe. Uz dnevnike koje sam vodila od svoje dvadesete do sada kasnih dvadesetih, postala sam žena. Ohrabrila sam se, osnažila i izgradila čvrst odnos sama sa sobom, a onda i s meni dragim ljudima. 


Pišem i dalje i pisat ću zauvijek!

Razne primjere personaliziranih dnevnika možete pronaći na Instagram profilima poslovnih i osobnih edukatora koji imaju razne psihološke programe. Naravno, uvijek možete pronaći zanimljivu bilježnicu i u obližnjem supermarketu, drogeriji, knjižari ili ju naručiti online putem web shopa. Mogućnosti su brojne. Najvažnije je započeti pisati i prakticirati tu aktivnost svakodnevno.

Foto: privatna arhiva / Canva

Pripremila: