Strah od javnog nastupa: "Bilo je teško osloboditi ga se, ali na kraju sam uspjela!"
Odlazak u srednju školu bio mi je stresno iskustvo jer sam odlazila u potpuno novu okolinu, a olakotna okolnost bila je ta što mi je razred bio odličan te sam se vrlo brzo uklopila u novu zajednicu. Na satovima sam bila slabo aktivna, no i dalje nisam osjećala nikakav strah i tjeskobu od dijeljenja odgovora kada me netko od profesora to tražio. To sam uočila tek kasnije... U osnovnoj školi nismo imali individualne prezentacije, sve se većinom odvijalo u grupama, s prijateljima, a najčešće smo se smijali i cijeli ton bio je jako veseo i pozitivan.
U drugom razredu srednje škole došlo je do moje prve individualne prezentacije. Inače sam obožavala izrađivati ih, a potom i uređivati po svome. Tako sam pripremila prezentaciju, ali nisam ništa posebno vježbala tekst. Kada sam došla pred razred, a prije toga gledala sve druge kako s lakoćom prezentiraju, obuzeo me grozan strah. Prezentaciju sam jedva izdržala, a najviše me mučio kratak dah i činjenica da mi se glas jako tresao. Profesorica je imala razumijevanja te je moju prezentaciju pohvalila. To je bio trenutak kada sam shvatila da su mi prezentacije stresne, no nisam se time previše zamarala. Možda sam još jednom u čitavoj srednjoj školi imala individualnu prezentaciju za koju sam više vježbala, no ponovno mi se tresao glas, ali nisam obraćala pažnju, već bih uvijek bila presretna što je prezentacija gotova.
Početak problema na fakultetu
Odlazak na fakultet dokrajčio me. Upisala sam fakultet društvene znanosti koji podrazumijeva javne govore i rad s ljudima. S vremenom sam se i tamo odlično uklopila u ekipu, no kako nas je puno na godini, nisu si svi međusobno bliski. Ono što je mene najviše šokiralo, bile su vještine drugih ljudi. Budući da smo upisali društvenu znanost, od nas se očekuje da možemo držati javne govore, dapače, da ih vodimo odlično. To je značilo da u 10 predmeta u semestru, imamo po 10 prezentacija - na početku većinom grupnih, a onda samo individualnih. Kada sam to osvijestila, bilo mi je zlo. Jedino sam o tome mogla misliti kada bi drugi držali svoje prezentacije. Samo bih promatrala kako imaju dobre vještine i razmišljala kako ja to nikada neću moći.
Nije mi bilo jasno kako netko može doći i držati prezentaciju bez da mu se trese glas, bez da zastajkuje, bez da izgleda preplašeno. Tako su krenule moje prve prezentacije. Danima prije ne bih mogla spavati jer sam znala da ću doći i osramotiti se. Da ću reći 10 % od onoga što planiram, da ću prezentaciju skratiti, da ću se sva tresti, samo da što prije odem. Kroz prvu godinu nisam imala dobre bodove iz prezentacija, upravo zato što sam odavala dojam nespremnosti. Sjećam se da mi se na jednoj prezentaciji toliko tresao glas i stiskalo me u prsima, jednostavno nisam mogla odraditi prezentaciju do kraja. U tom trenutku prijateljica me spasila jer je tražila da se otvori prozor, a ja sam imala malo vremena udahnuti i nekako nastaviti dalje. Da se razumijemo, moje prezentacije vizualno i sadržajno bile su odlične, no izvedba nije bila dobra.
Povezivanje neuspjeha s vlastitom vrijednošću
Netko će odmahnuti rukom i reći: "Kakve su to gluposti, zašto bi se netko oko toga zamarao, to nije važno?!" Eh, važno je onome tko će se time baviti. Odmah mi se nametnulo pitanje kako ću ja raditi s ljudima... Kako ću držati ikakav govor, a to je srž moje struke? Mogu li ja to uopće? A onda slijedi onaj najgori dio – krenete definirati svoju vrijednost na temelju tog neuspjeha. Koliko god vježbala, pripremala se, na svakoj prezentaciji tresao mi se glas, bilo bi mi zlo, nisam mogla disati, sve bih zaboravila. A onda kada bih vidjela da drugi to rade s lakoćom, bilo bi mi još gore. S vremenom sam se sve više zatvarala u sebe. Na predavanjima više nikad ne bih dizala ruke, a kada bi me prozvali, nakon davanja odgovora koji je često bio jedna rečenica, tresla bih se dobrih pet minuta nakon. I mislila sam da to nikada neće proći, da ništa ne vrijedim i da ništa neću uspjeti.
Sjećam se, svako jutro išla bih na predavanja i plakala jer ne mogu vjerovati da se ne mogu promijeniti, ne mogu biti bolja i ne volim tko sam i što sam. Nakon nekog vremena odlučila sam da se ne mogu sama nositi s time i otišla k psihologu. Taj mi razgovor u tom trenutku nije ništa posebno pomogao, naprotiv, shvatila sam da sam jako svjesna svog stanja i razloga zašto je ono prisutno. Sama činjenica da to znam, nije mi mogla pomoći u rješavanju. No, jedna rečenica koju mi je psihologinja rekla, bila je sljedeća: "Kada kreneš raditi ono što stvarno želiš, ovo ti neće biti uopće važno." Duboko u sebi znala sam da je to moj hobi - pjevanje, no do tada nisam nikada pjevala niti razmišljala da se krenem baviti time. No, znate ono kad nešto čujete, znate da je to istina, ali mislite da nema šanse da se to ikad ostvari, a kamoli da pokušate. Činilo se nerealno...
Vrijeme korone sve je intenziviralo
A onda je došla i korona. Zatvorena u kući, mjesecima, nisam ništa posebno radila, samo imala puno vremena za razmišljanje o tome kako nisam dovoljno dobra, kako ne volim sebe. Vjerujem da sam tada bila u nekakvom obliku depresije. Nasreću, imam u sebi to da kada osjetim da sam jako loše i na dnu, odlučim nešto poduzeti. Kao da dobijem nekakvu snagu, znam kada je dosta i da to više ne može tako. Kada je korona završila, upisala sam pjevanje. Ono je za mene bilo jedno od stresnijih razdoblja – radiš individualno s nepoznatom osobom, moraš se derati, raditi grimase, a na kraju izvesti pjesmu sam pred sedamdesetak ljudi na produkciji.
Mislila sam da ću umrijeti, da ću pasti u nesvijest. Mjesecima nisam mogla normalno razmišljati. No, više nikada nisam htjela osjetiti one poraze, neuspjehe. Rekla sam si da moram izdržati i kako god bude, samo si pokazati da ja to mogu. Da ne mora dobro zvučati, ne mora biti ispravno, samo moram izdržati. I tako je i bilo. Na produkciji sam se cijela tresla, mislila da ću se srušiti, ali sam izdržala i nisam otišla s pozornice. Sam taj događaj dao mi je ogromnu snagu. Pokazala sam si da mogu i ostvarila nešto što želim od kad znam za sebe. Od tog trenutka prezentacije mi zaista više nisu bile bitne. I dalje bih osjećala strah, ali uvijek bih se sjetila što sam prošla i što sam si pokazala da mogu. Uz pjevanje puno sam volontirala u struci – vodila sam jako puno grupa i radionica i na taj način borila se sa svojim strahom.
Gdje sam danas?
Danas vodim prezentacije na tjednoj bazi, bez pripreme i ponavljanja, a prije bih prezentaciju radila dva tjedna unaprijed, ponavljala tekst jedan tjedan po pet, šest puta dnevno. Prije ne bih mogla podijeliti svoje mišljenje, ne bih htjela sudjelovati, a danas doslovno vodim otvorene rasprave s nepoznatim ljudima. Danas pjevam gaže. A do svega toga sam došla sama, borbom i ne odustajanjem. Ne znam što me dalje čeka, ali činjenica da sam si pokazala da mogu i da mi nitko neće pomoći osim mene same, čini me jako sretnom. Da se razumijemo, ja sada nisam osoba koja je u nekoj raspravi ili u nekoj grupi glavna, koja voli pažnju, koja je najotvorenija, ali napredovala sam tisuće stepenica. Sada rado izrazim svoje mišljenje, rado se raspravljam, rado nastupam. Naglasila bih i da mi prezentacije i javni govori i dalje nisu nešto što volim raditi. Naprotiv, i dalje mi je stresno, i dalje to ne volim, i dalje osjećam nelagodu dok sama vodim prezentaciju, ali ništa u usporebi s prijašnjim simptomima. Sada i kada se zadišem, znam da je to normalno, u glavi si ponavljam ohrabrujuće riječi i ističem koliko sam puta to već radila i koliko sam zahtjevnije situacije izdržala.
Za mene je rješenje bilo da se upustim u ono što najviše volim, za nekoga će to biti nešto drugo. Danas u svom poslu djecu svakodnevno učim da su osjećaji tjeskobe i anksioznosti normalni te da te osjećaje ne smijemo povezivati sa svojom vrijednošću. Učim da je u redu ako ne možemo sami pronaći rješenje i da nema ništa strašno u odlasku kod psihologa. Meni je pomogao samo jedan odlazak, nekome će biti potrebno pet, nekom petnaest, nekom trideset. Bitno je da pokušavamo, da ne odustajemo. Osjećaj koji imaš nakon što pobijediš sam sebe, najljepši je osjećaj na svijetu!
Foto: Canva / Pexels
- Pripremila:
- Ženski RecenziRAJ
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice