Osobno: Kako izgleda život s problemom mucanja?
Dan 22. listopada je Međunarodni dan svjesnosti o mucanju. Kao osoba koja muca od svoje druge godine života, želim s vama podijeliti neke situacije i možda vam približiti kakav je život s mucanjem. Kada je moje dijete počelo mucati, to je bio za mene ogroman šok, kao da se moja najgora noćna mora ostvaruje. Okrenula sam se svojim prijateljicama za utjehu i prvi put u životu počela pričati o mucanju. Naravno da su svi oko mene znali da mucam, ali moj sram i strah od odbacivanja bili su toliko veliki da mi nisu dopuštali da o tome govorim. Nikada i nikome.
Morala sam s nekime podijeliti svoj srah
Međutim, sad su šok, strah i bol bili toliko veliki da sam morala to s nekime podijeliti. Našla sam se na kavi s dragom prijateljicom i krenula „istresati“ svoju muku. Budući da je ta tema toliko teška za mene, počela sam onako „sa strane“: „Znaš, moram ti nešto važno reći. To je za mene jako teško i zato nikad o tome ne pričam.“ Vidjela sam da se ukočila od straha očekujući nastavak mog izlaganja. Onda kada sam joj rekla da moje dijete muca i da me to užasava jer sam to i sama prošla, ona je odahnula s olakšanjem: „Pa dobro, nije to tako strašno! Od toga se ne prestaje živjeti!“
Naviknula sam već na osjećaj srama
U tom trenutku preplavio me ogroman sram jer, pored svih problema koje drugi ljudi možda imaju, ja dramim oko ovoga. No naviknula sam ja na osjećaj srama. Sram ide ruku „pod ruku“ s mucanjem. Međutim, pored toga sam se osjećala jadno, kao da je moja prijateljica potpuno umanjila moju muku, poslala mi je poruku da je moj osjećaj užasa neopravdan i smiješan te da je cijeli moj život s mucanjem jedno veliko pretjerivanje. Da, od toga se ne prestaje živjeti, ali mnogima je prestao njihov društveni život, njihov osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja, njihove ambicije...
Čovjek je prije svega društveno biće i trebaju mu drugi ljudi, a govor je osnovni način povezivanja s drugim ljudima. Onima koji mucaju može biti jako teško ostvarivati socijalne kontakte, bilo prijateljske ili ljubavne. Posebno je teško u tinejdžerskim godinama kada smo jako ranjivi i tražimo svoje „mjesto pod suncem“, a najvažnije nam je pronaći svoje „pleme“. Za mene je prelazak iz osnovne u srednju školu bio jako težak baš zato što sam morala tražiti nove prijatelje. Napuštala sam okruženje koje je već znalo za moj problem. Morala sam sebe i svoje mucanje upoznati s novim razrednim kolegama.
Prvi dan srednje škole nije dobro prošao
Prvi dan u novoj školi nikada neću zaboraviti. Srećom, svima nam je bio prvi dan i svi smo bili nervozni i pomalo nespretni u komunikaciji pa sam se i ja stopila s tom masom. No kada je ušla nova razrednica u naš razred i tražila da se svatko predstavi i da kaže nešto zanimljivo o sebi, odjednom sam osjetila da me snaga napušta, a očaj obuzima. Naime, nama koji mucamo izuzetan je izazov reći svoje ime, a tek govoriti pred gomilom nepoznatih ljudi... Dakle, moje nove kolege krenule su se predstavljati, a u meni je nakon obamrlosti počela raditi nervoza „punom parom“. Započela sam u glavi vježbati kako ću se predstaviti. „Moje ime je Vesna.“ Ne, to ne mogu. Riječ koja počinje samoglasnikom kao što je riječ „ime“ znala mi je biti posebno teška pa sam tražila drugi način da to kažem jer kad počnem zavijati na glas „i“ svi će se izbezumiti sa mnom.
Mucanje je fizički jako naporno
„Ja sam Vesna.“ Bolje. Možda ću to moći izgovoriti ako me trema ne pojede. Ponavljala sam u sebi dok nije došao red na mene, a kada su se velike, plave oči moje razrednice zaustavile na meni, dah mi se oduzeo. Vrijeme je stalo, a ja sam ostala zarobljena u nekom svom „balonu“, nikakvi zvukovi izvana nisu dopirali do mene. Dlanovi su se počeli znojiti, čula sam srce da mi užurbano lupa, „uragan“ u stomaku, obrazi i uši su se crvenjeli, gorjeli... Prestala sam disati. Ne sjećam se ni što sam točno rekla ni kako sam to rekla, ali sjećam se začuđenog izraza na licu moje razrednice i kolega. Kao i uvijek u sličnim situacijama, trebalo mi je puno vremena da se smirim. Nisam bila u stanju pratiti predstavljanja ostalih kolega. Obuzeo me istovremeno ogroman sram i umor. Naime, mucanje je fizički jako naporno.
Srednja škola mi je prošla u nastojanju da budem što manje vidljiva. Ja sam u društvu bila ona tiha cura u kutu preko koje se prelazilo pogledom kao preko komada namještaja. Cura koja nikada ništa nije govorila, uvijek se sa svime slagala i uvijek se svima smješkala. Jednom prilikom prijateljica mi je rekla: „Ti si svima draga jer se uvijek smiješiš i nikome ne pokazuješ da ti nije drag!“ Tada mi je to zvučalo kao kompliment. Zar nije super kada si svima drag? Danas mi to zvuči strašno. Kakva je osoba koja je svima draga? Bezlična, bez svog stava i mišljenja te osoba kojoj je jako važno da se svima svidi jer je toliko nesigurna u sebe da se boji da će biti odbačena ako pokaže tko je ona stvarno. Nisko samopouzdanje ide „ruku pod ruku“ s mucanjem.
Morala sam pronaći način za prihvaćanje mucanja
Ta nesigurna, šutljiva cura i dalje čuči negdje u meni, ali danas ju čuva i štiti ova „druga ja“ koja je odlučila izaći iz uloge žrtve i preuzeti kontrolu nad svojim životom. Psihoterapija mi je pomogla na mom putu da shvatim da nisu problem drugi ljudi niti ono što oni misle o meni i mom mucanju, već sam problem ja, odnosno ono što ja mislim o sebi te kako ja sebe doživljavam kad zamucam. Morala sam pronaći način da prihvatim svoje mucanje jer je ono dio mene i uvijek će to biti. Kroz terapiju sam se trudila pogledati u svoje mucanje iz druge perspektive. Uspjela sam doći do zahvalnosti jer sam shvatila u kolikoj mjeri me moje mucanje formiralo u osobu kakva sam danas. Mucanje mi je pomoglo da naučim bolje slušati druge i da razvijem suosjećanje i razumijevanje, posebno za one koji su drugačiji, te me tako pripremilo za posao koji zbilja volim, a to je psihoterapija.
Danas radim terapije s klijentima, držim javna i online predavanja, objavljujem članke i dajem intervjue - sve ono o čemu je ona mlada cura mislila da može samo sanjati. U tom procesu prihvaćanja, pronalaženja ljubavi i razumijevanja za sebe koja mucam, dogodilo se nešto čudesno. Moje mucanje u tolikoj mjeri povuklo se da se danas ljudi često iznenade kad im kažem da mucam. Mucam i dalje te ću mucati cijeli život i to mi je skroz u redu. Štoviše, mucanje mi sad služi kao koristan alat da analiziram samu sebe jer ako mi se javi u nekim situacijama ili s nekim ljudima, znam da mi šalje poruku koju trebam poslušati i pokušati odgonetnuti. Možda me određena situacija, osoba ili osjećaj koji mi se javio podsjeća na nešto na čemu trebam poraditi.
Kako biste se trebali ponašati prema onima koji mucaju?
No kako bih nekad prije voljela da se drugi odnose prema meni kad shvate da mucam? Željela sam da imaju strpljenja, da me ne požuruju, da ne dovršavaju moje rečenice, da mi ne savjetuju da usporim i udahnem, da se trude držati kontakt očima sa mnom iako ja možda ne mogu, da slušaju sa zanimanjem ono što govorim, a ne kako govorim. Tako pokazujete poštovanje prema osobi kojoj je to silno potrebno. Možda baš vi budete onaj dio slagalice koja će joj pomoći da počne graditi samopouzdanje i osjećaj da vrijedi. Ruku na srce, svima nam to treba, zar ne?
Autorica: Vesna Palaversa, praktičarka tjelesno orijentirane psihoterapije
Foto: Canva
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice