Iako ih ponekad smatramo uobičajenima, ove stvari ne bismo trebali tolerirati

Kada sam upisivala fakultet, znala sam da će to biti jedno od pomagačkih zanimanja. Iako su me gotovo svi odgovarali od toga, na kraju je odluka pala na socijalni rad. Zašto? Socijalni rad profesija je koja se zasniva na humanističkim načelima i ljudskim pravima te predstavlja kombinaciju svega što je mene zanimalo i još uvijek me zanima. U svom radu svakodnevno  dolazim u doticaj s različitim profilima ljudi koje karakteriziraju različiti životni problemi, poput siromaštva, narušenog zdravstvenog stanja, problema u obiteljskim odnosima, nasilja u obitelji kao i druge životne nedaće.

To je struka koju javnost uglavnom negativno percipira, a ako mene pitate, to je najčešće uzrokovano nedostatkom edukacije i utjecajem medija koji učestalo izvještavaju vrlo pristrano ne vodeći računa o etičkim načelima. Naravno da postoje osobe koje nisu dobri socijalni radnici i ne bi trebali raditi taj posao, ali čvrsto stojim iza toga da su takvi u manjini i da to nije razlog da se cijela struka stavlja na stup srama. Primjerice, postoje i loši liječnici pa to ne znači da ćemo sve liječnike strpati u isti koš. Što se tiče teme ovog članka, ona se odnosi na stvari koje sam  smatrala donekle „normalnima“, a tijekom  fakulteta i svoje profesionalne karijere osvijestila sam da su zapravo nedopustive. Ako vas zanima o čemu se radi – nastavite čitati!

Ljubomora i posesivnost

Sigurna sam da ste nebrojeno puta čule kako je određena doza ljubomore poželjna u vezi i da je to zapravo znak da je vašem partneru stalo do vas. Istina je da se na početku ljubavne veze ljubomora i posesivnost mogu činiti kao znaci ljubavi, ali uglavnom to nije tako.

Prije fakulteta nisam vidjela ništa loše u „zdravoj dozi“ ljubomore, ali tijekom jednog predavanja osvijestila sam kako je to zapravo psihičko nasilje koje ljudi u najvećoj mjeri ne prepoznaju dok ne bude prekasno. Kada sam vodila radionicu o prepoznavanju nasilničkog ponašanja u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi, šokiralo me da djeca ekstremne znakove ljubomore i posesivnosti (kontroliranje i odlučivanje o različitim aspektima života, zabrane druženja s osobama suprotnog spola i slično) ne prepoznaju kao nešto neprihvatljivo, već opravdavaju takve obrasce ponašanja. To je pokazatelj koliko ovom društvu kronično nedostaje edukacije.

Prezaštićivanje djece i postavljanje granica

Prirodno je da roditelji žele zaštiti svoju djecu od potencijalno loših stvari i životnih situacija, međutim tanka je granica između zdrave zaštite vlastitog djeteta i držanja djeteta „pod staklenim zvonom“. Nijedan roditelj ne može (i ne bi ni trebao) otkloniti sve negativne emocije i neugodne doživljaje iz djetetova života. Dijete na vlastitoj koži mora naučiti da ne može dobiti sve što poželi, da ne može raditi sve što poželi, mora ponekad čuti „NE“ kao odgovor – granice jednostavno moraju postojati.

Nadalje, dijete mora osjetiti emocije poput tuge i ljutnje te proživjeti različita iskustva jer će tako izrasti u zdravu i funkcionalnu osobu. Brojni stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja ističu kako je optimalna doza frustracije nužna za zdrav razvoj djeteta. Na taj način djeca razvijaju psihološki imunitet i uče se nositi sa stresom koji je, budimo realni, sastavni dio života.

Obeshrabrivanje djece

Riječi roditelja mogu ostaviti duboki emocionalni trag na djetetu. Znanost je davno dokazala da ono čemu smo izloženi u djetinjstvu, uvelike utječe na to kakve ćemo osobe postati. Shodno tome, roditelji moraju biti svjesni kako njihove riječi itekako mogu ostaviti traga te trebaju paziti što djetetu govore. Iako se ponekad čine bezazlenima i osobno su mi se prije činile „normalnima“, neke riječi roditelja mogu povrijediti dijete i ostaviti posljedice na djetetovu sliku o sebi.

Nemojte vašu djecu uspoređivati s drugom djecom jer to može dovesti do različitih kompleksa i osjećaja manje vrijednosti. Uostalom, svatko je pojedinac sam za sebe i nemoguće je pronaći dvoje ili više djece koja su u potpunosti ista. Nemojte djeci govoriti da su lijena, zločesta i slično, a da im pritom ne ponudite nikakvo objašnjenje za takve izjave. Ako se pojavi neki problem, a pojavit će se u nekom trenutku sigurno, razgovarajte s djetetom na prikladan način i dajte mu do znanja da može računati na vas. Pohvalite ih kada nešto dobro naprave jer većini će to biti poticaj kako bi se i nadalje ponašali na prikladan način.

Obasipanje ljubavlju (love bombing) i sluđivanje (gashlighting)

Ovo su pojmovi za koje prije fakulteta nikada nisam čula i samim time blaže oblike takvog ponašanja smatrala sam normalnima. Kada sam se educirala, shvatila sam da su ovo sve samo ne normalni obrasci ponašanja. Gaslighting, odnosno sluđivanje, podrazumijeva prikriveno emocionalno nasilje kojim nasilnik nastoji izluditi žrtvu kako bi ona počela sumnjati u samu sebe, svoje zdravlje, vlastitu stvarnost i vlastite osjećaje. To su izjave poput: „To se nije dogodilo / nikada to nisam rekao“; „Previše si osjetljiva“; „Trebala si znati kako ću reagirati“; „Uzrujavaju te sitnice“ i slično. Činjenica je da ove izjave ne moraju uvijek upućivati na spomenuti problem, ali ako imate osjećaj da je svaka rasprava s partnerom unaprijed izgubljena i ako vas on konstantno potkopava, najvjerojatnije jest riječ upravo o gaslightingu.

S druge strane, love bombing podrazumijeva obasipanje lažnom ljubavi i pretjerano iskazivanje pažnje s ciljem manipulacije i uspostavljanja kontrole nad osobom. To je oblik nasilja koji nasilnik iskorištava na samom početku veze kako bi emocionalnim manipulacijama  pridobio žrtvu – ekspresno joj govori kako je ljubav njegova života, kako mu je sve na svijetu, nagovara ju da počnu živjeti zajedno, želi da su stalno zajedno, pažljiv je i podržavajući, ima rješenje za sve probleme i preuzima ulogu „spasitelja“. Rijetke su osobe koje prepoznaju da nešto u takvom ponašanju nije u redu jer svaki početak romantične veze karakterizira glava u oblacima. Međutim, ponovit ću još jednom, edukacija je jako važna i može nam u puno različitih situacija doslovno spasiti živu glavu, što vrijedi i u ovom slučaju.

Stereotipi i predrasude

Ne postoji osoba koja nema neki stereotip ili predrasudu. Oni su često prikriveni i zapravo ih nismo svjesni. Ljudi su skloni procjenjivati druge ljude na temelju poznatih informacija koje su često nepotpune, subjektivne i netočne. Stereotipi su pretjerane generalizacije o grupi ljudi kojima se istovjetne osobine pripisuju gotovo svim članovima te grupe, pritom ne uzimajući u obzir stvarne razlike među njima. Predrasude podrazumijevaju neprijateljski ili negativan stav prema pripadnicima prepoznatljive grupe ljudi koji se zasniva isključivo na njihovom članstvu u toj grupi (spol, rasa, nacionalnost, vjeroispovijest, politička pripadnost i druga obilježja pojedinca).

Ja sam inače dosta liberalna osoba i smatram da svatko treba živjeti svoj život onako kako želi sve dok svojim postupcima ne šteti drugim ljudima. Povući ću paralelu s aktualnim društvenim temama pa je tako, primjerice, činjenica kako nasilje u obitelji u najvećoj mjeri čine muškarci, ali to ne znači da sve osobe muškog spola trebamo proglasiti nasilnicima. Ne možemo sve osobe koje su muslimanske vjeroispovijesti proglasiti teroristima jer to jednostavno nije istina. Različiti vicevi plavuše prikazuju glupima, Dalmatince smatramo lijenima, Zagorce alkoholičarima, a Rome kriminalcima. Primjeri iz našeg društva zbilja su mnogobrojni i mogla bih ih nabrajati do sutra.

Važno je napomenuti kako stereotipi i predrasude mogu biti vrlo opasni jer često rezultiraju diskriminacijom koja je potpuno neopravdana. Osvijestite predrasude i stereotipe koje imate jer imate ih zasigurno, a jednom kada ih riješite, bit ćete sretnija i ispunjenija osoba koja je otvorena za različitosti jer upravo različitosti čine ovaj svijet ljepšim i zanimljivijim mjestom. Bilo bi dosadno da smo svi isti – nismo roboti!

Foto: Unsplash

Pripremila: