Koliko ste puta vidjeli životinju, bebu ili nešto treće i poželjeli ju "izgnjaviti iz ljubavi"?

Nepopularna psihologija imala je nekoliko vrlo uspješnih članaka pišući o životinjama, konkretno o psima. Neki od njih su o sindromu crnih pasa, o psima kao kolegama u uredu, o psećem pogledu koji nam povećava sintezu oksitocina te o terapijskim psima općenito. Ako je suditi po pregledima tih članaka i povratnoj informaciji čitatelja, moglo bi se reći da „nepopularna publika“ ima pozamašnu dozu ljubavi prema psima, što možemo iskoristiti za iduću vježbu gdje ćemo zamišljati psića. U slučaju da niste „dog person“, osjetite se slobodno zamisliti malog mačića, zečića, bebu ili bilo što smatrate slatkim i neodoljivim. U ovom zadatku pomoći ćemo vam s nekoliko slika.

Prenosimo u cijelosti tekst Keti Kezić s portala Nepopularna psihologija.

Zamislite sada: pred vama je mali psić. Dovoljno je velik da su mu oči širom otvorene, ali još je uvijek jako sićušan. Mogli biste ga s lakoćom dignuti jednom rukom. Dlaka mu djeluje toliko mekano da gotovo kao da poziva na draganje. On vas gleda svojim crnim okicama kao da traži vašu pažnju. Vi mu pružate ruku, a njemu se repić kreće brzo mahati te on ispusti mali glasić u iščekivanju vašeg dodira. Što osjećate? Koje senzacije osjećate u tijelu?

Ako niste obožavatelji malih psića, pokušajte ponoviti ovu vježbu s nekim drugim objektom slatkoće. Zatvorite oči na nekoliko sekundi i pokušajte se uživjeti u scenarij. Usredotočite se na detalje: na sjajne oči, mekanu dlaku, glatku kožu, na glasić, na veličinu (posebno ako zamišljate nešto malo). Promatrajte što se događa s vašim emocijama i porivima.

Što se dogodilo?

Ako ste uistinu obožavatelj onoga što ste zamišljali te ako ste se dovoljno uživjeli u misao da zaista uspješno zavarate mozak da je taj psić, mačić ili beba pred vama, velika je vjerojatnost da ste osjetili onaj osjećaj topline i sreće koja nas obuzme kad vidimo nešto slatko. Vjerojatno ste i osjetili poriv iskazati nježnost prema tome što ste zamišljali, možda kroz nekakvo tepanje ili pak nježan dodir. Možda ste osjetili i dozu tuge ili razočarenja kad ste otvorili oči i shvatili da je to sve ipak bila mašta.

Uz to postoji i vjerojatnost da vas je u tim trenucima preplavila i neka vrsta uzbuđenja, kao da ste odjednom dobili nekakvu snagu. U tom slučaju vjerojatno ste dobili i poriv izbaciti tu snagu iz vašeg tijela. Naravno, nikad ne biste učinili nešto nažao toj životinjici ili bebi, ali nesumnjivo je da je prisutan taj nagon malo ga ju „zagnjaviti“. Ako se barem malo poistovjećujete s ovim fenomenom, šanse su da ste patili od „slatke agresije“ (engl. cute aggression).

 

Što je to slatka agresija?

Što je to slatka agresija i zašto agresija ako nam zečić pruža ugodne emocije? I jesam li ja loša osoba ako mi je ovaj nevini, dobri zečić toliko sladak da mi dođe da ga uštipnem, stisnem i malo maltretiram? Ovo su sve validna i legitimna pitanja. No, bez brige, slatka agresija sasvim je normalna i očekivana pojava te ima svoje evolucijske odrednice.

Da definiramo slatku agresiju – to je poriv za stiskanjem, gnječenjem, grickanjem i sličnim agresivnim ponašanjima nad slatkim stvarima, kao što su životinjice i bebe, ali, i to je vrlo važno, bez stvarne želje da im se naudi. Ona se smatra dimorfnim izrazom emocije, odnosno pojavom kada pojedinac ima subjektivni doživljaj određene emocije, ali njegova ponašajna ekspresija nije u skladu s emocijom. Najčešće se javlja kada se radi o kompleksnim ili pomiješanim emocijama, a vjerojatno ste i sami iskusili dimorfni izraz emocije ako ste nekad, primjerice, zaplakali od sreće ili ako ste se, pak, u tuzi nasmijali.

Istraživanja pokazuju pozitivnu korelaciju između slatke agresije i subjektivnih procjena slatkoće. Drugim riječima, kada su stvari procjenjivane slađima, u prosjeku su prisutne i više razine slatke agresije. Uz to, utvrđeno je da postoji medijator ovog odnosa, odnosno čimbenik koji na određen način posreduje u odnosu između dva faktora. Tako se utvrdilo da je medijator u odnosu između slatke agresije i subjektivne procjene slatkoće doživljaj preplavljenosti pozitivnim osjećajima (Aragón i sur., 2015). Laički rečeno, osoba prvo mora procijeniti objekt slatkim kako bi doživjela pozitivnu prepravljenost, a onda ta prepravljenost povećava slatku agresiju. Ova spoznaja značajna nam je za postavljanje teorija o izvorištu slatke agresije i njenoj potencijalnoj funkciji u našim životima.

Što kaže evolucijska teorija?

Evolucijska teorija nalaže da nam ovaj poriv za agresiju služi kao zaštitni čimbenik u našem ponašanju. Naime, smatra se da je ovaj doživljaj preplavljenosti pozitivnim osjećajima neadaptivan jer nas potencijalno onesposobljava u našoj zaštitničkoj ulozi. Dakle, slatka agresija mehanizam je kojim se naše ponašanje regulira te nam omogućuje da efikasno njegujemo i štitimo taj objekt slatkoće. U prilog tome idu nalazi da su slatka agresija i razina njegovateljske uloge u pozitivnoj korelaciji. Uz to, procjene slatkoće pozitivno su povezane i sa socijabilnijim ponašanjem usmjerenim prema objektu slatkoće, odnosno prema našem psiću, mačiću, bebi ili što god smo već zamislili u zadatku s početka ovog članka. Dakle, uzevši sve u obzir, ovaj usađeni mehanizam postoji kako bi nas učinio najefikasnijim mogućim skrbnicima našim potomcima te nam, iz evolucijske perspektive, omogućio uspješan prijenos genetskog materijala i opstanka vrste.

Iako se zlostavljanje životinja u djetinjstvu često smatra znakom nedostatka empatije te simptomom nekih poremećaja (poput poremećaja ophođenja), ta vrsta agresije nije predmet rasprave ovog članka. Ovdje smo se bavili temom slatke agresije, fenomenom koji je normalan i uobičajen aspekt ljudskog doživljavanja slatkih stvari i, ponavljamo, nije popraćen stvarnom željom, potrebom ili namjerom nanijeti zlo ili štetu. Za kraj, ono što je naša nada s ovim člankom osim razonode i edukacije, jest da vas ohrabrimo na oprost vašim bakama, tetkama i drugim članovima obitelji koji su vam u djetinjstvu nemilosrdno rastezali i razvlačili obraze od slatkoće. Prema evolucijskoj teoriji upravo ih je to činilo najboljim skrbnicima koji su mogli biti.

Vaš jedini zločin bio je taj što ste im bili preslatki!

 Izvor: Nepopularna psihologija