Prosljeđivanje poklona - zaslužuje li ova praksa doista osudu?

Prosječno kućanstvo na našim prostorima ima barem jednu ladicu posvećenu poklonima “za dalje” u kojoj se najčešće nalaze lijepo zapakirane bombonijere, boce finog fina i, naravno, ciglice kave koje često samo kruže od kućanstva do kućanstva, od posjeta do posjeta. S tim (uglavnom) nitko nema problema. Ipak, kada je riječ o nekim drugim poklonima, još je uvijek otvorena debata o pristojnosti poklanjanja nečeg dobivenog. Odrasla sam slušajući kako se pokloni ne smiju prosljeđivati dalje te da ih uvijek moram zadržati, čak i kada mi se ne sviđaju ili su neupotrebljivi u našem svakodnevnom životu.

Članovi moje obitelji u ladicama imaju razne predmete koje ni jednom nisu upotrijebili, ali čuvaju ih jer su to dobili na poklon. Osobno nisam obožavatelj takvog pristupa jer živim u malom stanu i sve stvari koje imam, ujedno su i stvari koje mi trebaju. Zbog toga bez previše grižnje savjesti uklanjam iz svog životnog prostora sve stvari koje ne služe ničemu, neovisno o tome jesu li nasljeđe, poklon ili samo nešto što sam skupo platila.

Kupujemo li poklone da bismo nekoga usrećili ili samo "radi reda"?

Znam da to mnogima zvuči veoma razmaženo, ali mišljenja sam da poklonima želimo nekoga razveseliti, a ako mu poklonimo nešto što mu ne odgovara, nećemo ga razveseliti. Naprotiv, uvalit ćemo ga u problem jer mora smisliti što s predmetom koji mu se ne sviđa ili mu uopće ne treba. Hoće li biti dobar, praviti se da mu se sviđa i upotrebljavati servis za kavu koji mu ide na živce ili će odlučiti ne upotrijebiti ga i time riskirati da se uvrijedi onaj tko mu ga je poklonio?

Velika većina toga može se izbjeći jasnim komuniciranjem oko toga što želimo i što nam treba te postavljanjem istih tih pitanja osobi kojoj kupujemo poklon osim ako nismo apsolutno sigurni da će ga ono što smo odabrali „izuti iz cipela“. Ni magična rečenica: „Možeš zamijeniti ako ti se ne sviđa!“ nije na odmet. Poanta poklona trebala bi biti u samoj gesti i činjenici da se netko potrudio i mislio na nas, no u današnje vrijeme u kojem previše kupujemo i sebi i drugima, ponekad se i sama ulovim da kupujem nekome poklon za koji uopće ne znam hoće li mu se sviđati i treba li mu uopće. Ako kupujem poklon u zadnji čas, nerijetko uzmem nešto s čime nisam u potpunosti oduševljena samo zato da imam barem neki poklon. Šansa da nekome tek tako pogodimo poklon, veoma su male i najčešće će se raditi o nečemu što će završiti u ladici „za dalje“ do nekog prikladnijeg vlasnika.

Nitko nas ne tjera da čuvamo stvari koje nam se ne sviđaju

To što želim cijeniti nečiji trud oko mog poklona, na znači da želim ili da moram svaki dan gledati u vazu koja mi se ne sviđa i koja se ne uklapa u moj stan. Ili da moram nositi naušnice koje mi ne odgovaraju samo zato što je netko mislio da će mi se sviđati. Ili bilo što slično… Naravno, to ne znači da sve poklone koje dobijem i koji mi se ne sviđaju bacam u smeće… Svi s kojima razmjenjujem poklone vrlo dobro znaju da preferiram praktične poklone i da ni najmanje neću zamjeriti ako me direktno pitaju što želim da mi kupe ili što mi treba. Isto to prakticiram i kada biram poklon osim ako nisu unaprijed spomenuli nešto o čemu razmišljaju pa sam to već zabilježila.


Gdje sam povukla granicu?

Kada se susretnem s poklonom koji mi ne odgovara (nakon što sam pristojno zahvalila na poklonu), obično ga ostavim po strani neko vrijeme za slučaj da se predomislim. Ako sam apsolutno sigurna da to nikada neću upotrijebiti, ide ili u ladicu „za dalje“ ili u ladicu za donacije, ovisno o tome o čemu se radi. Preveliki odjevni predmeti uvijek mogu nekome biti od koristi, kao i poklon paketi s parfemima, kreme za lice ili cipele koje mi ne odgovaraju. Taj je dio jednostavan.

Problem nastaje kada je riječ o poklonima dobivenim za neki specifični događaj, npr. promociju. Ovdje uz uporabljivost predmeta imamo i njegovu sentimentalnu vrijednost jer čak i ako mi se naušnice ne sviđaju, to su i dalje naušnice koje sam dobila od drage osobe za promociju. Pokušam dati priliku tom predmetu barem neko kraće vrijeme, no ako mi ne odgovara i ne čini me sretnom, i on će otići u ruke novom vlasniku. Razlog? Ne vidim poantu u tome da nešto stoji u mojoj ladici samo da bi stajalo i da bih ja svake tri godine rekla: “E to sam dobila tad i tad“ i ponovno vratila u ladicu. Mislim da je puno bolje dati to nekome tko će tu stvar iskoristiti i nositi te nekome koga će razveseliti umjesto da meni stvara stres.

Kada je riječ o mom najdražem poklonu - knjigama, obično tražim od svih da mi u knjigu napišu posvetu pa tu napravim iznimku i zadržavam čak i ako mi se knjiga ne čini kao moje štivo na prvu jer čitalački ukus ipak mi se mijenja s vremenom. Duplikat knjige (koji imam od ranije) onda spremim u jednu od one dvije ladice, ali budući da je moja TBR lista uvijek dostupna svima koji pitaju, scenarij s duplikatima nije toliko čest.

Ova praksa omogućava mi da organiziram prostor i rasteretim se

Koliko god se neki zgražali nad praksom prosljeđivanja poklona, ona mi omogućava da ne gomilam veliku količinu stvari koje ne upotrebljavam, da mi ladice nisu zatrpane stvarima i da nekog drugog usrećim. Budući da sa ljudima iz svog okruženja jasno komuniciram o svemu tome, ne nađem se često u poziciji da mi poklon ne odgovara. Kada dođe do toga, najčešće je tu riječ o onim „reda radi“ poklonima i situaciji u kojoj nitko zapravo nije ni razmišljao o tome što i kome poklanja, nije mi previše žao proslijediti to. Koja god bila naša namjera prilikom kupovanja i darivanja, čisto sumnjam da itko ima želju opteretiti onoga koga dariva.

Prosljeđujete li poklone koji vam ne odgovaraju?

Foto: Unsplash

Pripremila: