Ne postoji pogreška koju učiniš, a da ju roditelji ne bi trebali znati

Možda ga nisam ispravno formulirala, no zapravo je ovaj savjet koji sam usvojila od roditelja prvi koji želim prenijeti svojoj djeci, ali teško da se može sročiti u jednu rečenicu. Kad sam mislila da sam postala dovoljno zrela, a zapravo sam tek zagazila u pubertet, majka me posjela i rekla mi da njoj moram sve reći. „Kako to misliš sve? Pa moram i ja neke tajne imati?!“ Naravno da mi nije bilo jasno tada što traži od mene pa mi je potanko objasnila da ne postoji toliko velika glupost koju mogu (i hoću) napraviti, a da je oni ne bi smjeli znati (i potencijalno popraviti). Napila si se i ne znaš kako ćeš doći kući? Nazovi mamu, a o uzrocima ćemo sutradan. Pala si godinu i sramota te priznati mami koja je cijelu godinu radila za tvoj studij? Nazovi mamu, isplači se, prihvati pogrešku, a rješenje ćemo naći zajedno. Poantu sam vrlo brzo shvatila, iako sam, naravno, nekoliko puta pokušala „sama spasiti stvar“ i to je uvijek neslavno završilo. Koliko god mi je na početku bilo teško skupiti hrabrosti i priznati, zapravo sam poslije osjetila veliko olakšanje i shvatila da problem brže i ispravnije riješimo zajedno. Roditeljsko iskustvo u takvim situacijama neprocjenjivo je. Kroz godine koje su uslijedile, kako me popuštao pubertet i kako sam sazrijevala, shvatila sam da smo na ovaj način roditelji i ja postigli jedan uistinu poseban odnos. Odnos bez straha i srama u kojem su se sve kockice posložile, tako da sam shvatila da me roditelji toliko bezgranično vole da niti jedna „glupost“ koju napravim, to neće promijeniti. Baš takav odnos želim svojoj djeci i zato ću im sigurno ponavljati ovaj savjet.

Gdje god da vas život odvede, ja sam uvijek tu

Već sada znam da im neće iz prve biti jasno što pričam, ali bit ću ustrajna. Kako misliš bit ćeš tu ako smo mi drugdje? Majke su zaista uvijek uz svoju djecu, ma gdje god ona bila. To znam sada kad sam i sama majka i kad imam svoju majku koja nije tu, a koja je, iako imam svoju obitelj, moj vječiti i najprisutniji oslonac. Takav oslonac želim biti svojoj djeci. Želim da zapamte ove riječi kojih će se sigurno sjetiti baš onda kad bude najpotrebnije. I kada ih život odnese nekim drugim putevima i ako se nekad osjećaju izgubljeno ili usamljeno, neka zastanu, zamisle i pronađu mene. Pronaći će me u pjesmama, u uspomenama, knjigama, životnim situacijama i uvijek ću podići slušalicu čim nazovu. Kada to usvoje, znat ću da sam uspjela u silnom povezujućem roditeljstvu koje se trudim njegovati.

Nemojte pristajati ni na što manje od onoga što zaslužujete

Premda kažu da se ne treba ni precijeniti ni podcijeniti, itekako je važno da svoju djecu naučimo samopoštovanju, samopouzdanju i da im osnažimo sliku o vlastitome ja. U brojnim životnim situacijama često će im se nametati možda naočigled „jednostavniji“ izbor, no to ne znači da je on za njih dovoljno dobar. Dakako da svoju djecu ne uzdižem na pijedestal niti očekujem ikakvo savršenstvo od njih. No, ono ponekad je zaista izazovno naći balans između „to je loše“ i „to je savršeno“ u onome, toliko puta teškom, dovoljno dobrom. Želim da znaju u svakoj situaciji da su dovoljno dobri. Dovoljno dobra supruga, suprug, majka, otac, prijatelj, sin, kći itd. i da ne zaslužuju da ih itko tretira s manje dostojanstva. I sama po sebi vidim koliko sam neke situacije odigrala pogrešno, misleći da nisam dovoljno dobra ili da to nešto nije za mene. Da sam se barem svaki put sjetila one stare uzrečice svojih roditelja na koju bi se mogao svesti ovaj savjet, a ona glasi (najblaže narodski rečeno) „Ne daj da te gaze jer ti si nečije dijete!" Svojoj djeci pokušat ću objasniti da ako biraju „manje“ samo zato što sebi nisu dovoljno dobri, samo dalje rone u moru nezadovoljstva i kompleksa, a baš je to ono što im ne želim.

Kada sam daš sve od sebe, onda ti i sreća malo pomogne

Logičan slijed jednog savjeta koji se nadovezuje na prethodni. Taman kad naučite da u svakom trenutku života budete sebi dovoljno dobri, znajte da za stvari koje jako želite, trebate dati sve od sebe. Ne kaže se bez razloga da kad nešto jako želiš i svemir se potrudi da to dobiješ. Sreća prati hrabre, ali i one koji su u onome što vole all in - dušom, tijelom i energijom. Nadam se da će u životu uz trud, rad, poštenje i moral pronalaziti zadovoljstvo u stvarima koje ih ispunjavaju, a da će sve pristupati tako da daju sve od sebe. Ponekad će zaista sreća odigrati svoje, ali to je samo zato što je sreća na strani takvih. Isto tako, svojoj ću djeci naglasiti da se ne treba kriviti ako nešto ne ide slijedom kojim su zamislili. Uvijek se može pokušati iznova, s više truda, volje i upornosti. Ponekad će doći i do toga da neće moći ostvariti sve željene ciljeve, ali ni tada ne trebaju odustati. Dovoljno je da sagledaju naizgled bezizlazne situacije i shvatit će da im je možda trebao neki drugi put ili da to zapravo nije ono što im je suđeno.

Samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo

Nije ni od mene, ni od mojih roditelja, vjerujem da ga svi znamo - Mali Princ. Pisali smo po spomenarima, dijelili usmenom predajom, no vjerujem da nismo svi svjesni veličine ovih riječi. Koliko god svijet išao naprijed, koliko god životne vrijednosti opadale, koliko god nas život ne mazi, uvijek i zauvijek u svijetu se cijenila dobrota. Malo je dobrih ljudi danas. Malo je onih koji znaju prepoznati dobrotu u drugima. Želim svoju djecu naučiti kako da budu oni rijetki. Vanjska ljepota i izgled, površnosti i materijalizam proći će, ali ono neiskvareno što izabere srce, to se čuva zauvijek. I zato želim svojoj djeci naglasiti da koliko god trebaju biti razumni, mudri i promišljeni, toliko nikada u životu neće pogriješiti ako kroz život idu srcem. Pronaći će dobrotu koju i oni u sebi nose.

 

Koje ćete savjete vi ponavljati svojoj djeci?

Foto: Canva

Pripremila:
Andrea Šikić

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.