"U današnje vrijeme sve je tantrum, a razmažena djeca ne postoje!"

Nedavno sam naletjela na objavu u kojoj se majka žali kako više ne zna kako se nositi s histeričnim vrištanjem svoje trogodišnjakinje. Između ostalih savjeta našao se jedan pomalo šaljiv, ali možda i učinkoviti savjet: "Polijte ju hladnom vodom dok histerizira - djeluje!" Ja sam se osobno nasmijala i u šali komentirala da ću ovo zasigurno probati, no rasprava je krenula u drugom smjeru i vrlo se brzo šaljivi ton izgubio. "Užas!", "Čisto posramljivanje djeteta!", "Nasilje nad djetetom!" i slični komentari samo su se nizali, a meni su se u glavi opasno krenuli vrtjeti kotačići.

Neka djeca ispast će ogledni primjerci iz knjiga Jaspera Juula, ali s nekom djecom ni naizgled logične metode jednostavno ne pale

Tako sam prevrtjela razne situacije u svojoj glavi u kojima su se moja djeca histerično bacala po podu zbog neke totalno glupe stvari. Npr. ogulila sam mandarinu počevši od "krive" strane, dala sam joj sestrinu vilicu ili zgnječila vrh banane pri guljenju i razmislila kako sam se nosila s tim situacije. U takvim situacijama dobro bi mi došao neki trik koji pali, međutim još ga nisam otkrila iako sam se načitala literature namijenjene roditeljima. A znate li zašto? Jer djeca nisu knjige. Neka djeca ispast će ogledni primjerci iz knjiga Jaspera Juula, ali s nekom djecom neke naizgled logične metode jednostavno ne pale. 

 

Svi smo čuli za izraz terrible two koji označava početak temper tantruma i obećava da će to proći kada napune tri. No, što kada ta izazovna faza počne puno ranije od napunjene dvije godine i nikada ne završi? Vrijeme je da se pomirimo s tim da neka djeca karakterne crte pokazuju u najranijem djetinjstvu, a kako rastu, taj se karakter samo izoštrava. Naš je posao da djeca izrastu u dobre, stabilne ljude, a to je izrazito teško jer u većini slučajeva nemamo pojma što radimo. I mislim da svaki roditelj koji kaže da on točno zna što radi - laže.

Ne postoji samo jedan ispravan stil odgoja

Svi se nađemo u neobranom grožđu, a neki s odgojem samo imaju više sreće od drugih. Svi bismo mi voljeli da odgajamo djecu točno kako knjige kažu i da to baš na svakom djetetu i roditelju tako savršeno funkcionira, ali u stvarnosti je to utopija. Ne reagira svako dijete isto i apsurdno je misliti da postoji isključivo samo jedan ispravan način odgoja. Većina nas (roditelja) teži istom cilju, a taj je da našoj djeci budemo prva osoba od povjerenja u životu, a ne netko od koga će se morati skrivati kada imaju problem. Ali kako istovremeno postići potrebnu razinu prijateljstva s djetetom i imati autoritet? Gdje je granica te kada ju i kako postaviti?

Nedavno su se moja djeca prvi puta susrela s kaznom. Morale su stajati u kutu dok ne odluče da ipak žele pokupiti igračke. Kazna je trajala pet minuta, shvatile su da je dosadno stajati u kutu i pokupile igračke. Nakon toga objasnila sam im da se mama i tata nisu igrali i da nije naš posao skupljanje igračaka te da su bile kažnjene jer su odbile poslušati naredbu. Poljubac, zagrljaj, "Ok, mama, dogovoleno!" i riješena stvar. Ili sam barem tako mislila.

"Ali one su još male, možda je za njih preteško skupljati igračke..." kaže mi jedna prijateljica. Kada su dovoljno veliki da ih se počne učiti nekim odgovornostima? Kada su dovoljno veliki da shvate da je roditeljeva riječ zadnja u nekim stvarima? Kada su dovoljno veliki da nauče da je roditelj ipak roditelj i autoritet? Narušava li to povjerenje u našem odnosu s djetetom? Počinjemo s naizgled nevažnim stvarima poput skupljanja igračaka nakon igre ili oblačenja papuča, ali igračke vrlo brzo počnu biti neka druga, veća stvar.

U današnje vrijeme sve je tantrum, a razmažena djeca ne postoje

Slažem se, djeca su male osobe. Karakterne, emocionalne, mali ljudi čija mišljenja i osjećaje treba uvažiti. U trenu tantruma djetetu je najgore na svijetu, ne može se nositi s emocijom koja ga je obuzela i najlakše mu je vrištati. Potpuno razumijem, ponekad bih i ja vrištala. Ali u današnje vrijeme sve je tantrum, a razmažena djeca ne postoje.  
 

Bilo koji ispad koji dijete ima, roditelji i savjetnici oko tebe reći će ti: "Ah, tantrum faza, proći će!" To naprosto nije istina. Dijete koje se u trgovini baci na pod jer ne može dobiti peto Kinder jaje toga dana razmaženo je i to nije tantrum. Dijete koje ne poštuje autoritet tete u vrtiću, starije osobe ili roditelja, pardon my French, neodgojeno je. I ne, ponekad ne postoji dublji razlog zbog kojeg treba posjetiti dječjeg psihologa, ispitati situaciju u roditeljskim grupama ili pogledati  je li Merkur retrogradan. Ponekad vam je dijete jednostavno razmaženo i neodgojeno. A kako to spriječiti? Ne znam, ali znam da je stajanje u kutu u našem slučaju upalilo.

Koja je kazna dovoljno prihvatljiva? Fizičko je kažnjavanje, sasvim logično, neprihvatljivo. Međutim, zašto se stajanje u kutu, time out, odlazak u sobu ili bilo koji oblik "razmisli o svojim postupcima" kazne također smatra neprihvatljivim i naziva se posramljivanjem djeteta? Koji je onda način prihvatljiv? Meni kao roditelju nije prihvatljivo da se moje dijete baca kao opsjednuto kad god mu nešto nije po volji.

Odgajamo male ljude koji moraju danas sutra stupiti u obrazovne ustanove, zaposliti se i biti odrasli ljudi. Ako im je u djetinjstvu sve dozvoljeno jer je roditelj prije svega prijatelj, sve razumije, nikad ne viče i ne kažnjava svoje dijete, kako će se ono kasnije nositi sa šefom koji viče na njega? Sa šefom koji mu je zbog pogreške smanjio plaću, što jest svojevrsna kazna. Ili jednostavno s bilo kojim oblikom autoriteta u budućnosti. 

Ako djecu želimo odgojiti u dobre i razumne ljude, zaista ne mislim da je ispravno pustiti dijete da radi što želi bez posljedica jer je malo, a bez posljedica nikada neće shvatiti težinu svojih postupaka. Stvaramo generaciju razmaženih derišta koja ne poštuju nikoga i to nas zasigurno ne čini boljim roditeljima od nekih drugih koji ne njeguju iste stavove. Krajnje je vrijeme da prestanemo djecu odgajati po knjigama i da više budemo roditelji, a manje cool ljudi koji ih hrane i oblače.

 

 Autorica: Tijana Tomas

*Stavovi izneseni u tekstu isključivo su mišljenje autorice i ni na koji način nisu povezani sa stavovima uredništva.