Što su napadi panike i kako se možete s njima lakše nositi?

Lupanje ili ubrzan rad srca, znojenje, drhtanje ili tremor, otežano disanje, kratkoća daha i osjećaj gušenja, bolovi i nelagoda u prsima, osjećaj mučnine i abdominalne boli, vrtoglavica, nestabilnost ili osjećaj nadolazeće nesvjestice, naleti hladnoće ili vrućine, poremećeni osjeti (ukočenost ili trnci), derealizacija (osjećaj nestvarnosti) ili depersonalizacija (osjećaj odvojenosti od samog sebe), strah od gubitka kontrole, ludila ili čak umiranja. Kako vam zvuče opisani simptomi? 

Prije nego što odgovorite na ovo pitanje, zamislite još da se neki od njih pojave zajedno, u naglom i iznenadnom valu. Sada možete razmisliti i dati odgovor o tome kako vam se to čini. Ako vaš odgovor obuhvaća riječi poput neugodno, strašno ili grozno, u pravu ste. Opisani simptomi dio su prilično zastrašujućeg i neugodnog stanja koje se naziva napadaj panike.

Napadaji panike ubrajaju se u skupinu anksioznih poremećaja jer su praćeni osjećajima intenzivne tjeskobe i straha

Da bi se neko stanje moglo nazvati napadajem panike, potrebno je osjetiti barem četiri od ranije navedenih tjelesnih i psiholoških simptoma. Neka su istraživanja pokazala da se najčešće pojavljuje osjećaj palpitacije (preskakanja) srca. Pozitivna je stvar ta što panični napadaji rijetko traju dulje od pola sata, odnosno prolazni su. Loša je stvar ta što su intenzivni i neugodni te se mogu ponavljati jednom kada se pojave, posebice u kratkotrajno ili kronično stresnim životnim situacijama. Vrhunac intenziteta simptoma uobičajeno se događa u prvih deset minuta. Panični napadaji bez dijagnoze nekog anksioznog poremećaja nisu rijetkost i javljaju se u otprilike 22 % opće populacije.

 

Panični poremećaj znatno je rjeđi. Njegova pojavnost tijekom života tipično se kreće između 1 i 3,5 %. Karakteriziraju ga ponavljajući, iznenadni napadaji panike koji se pojavljuju bez jasnog okidača. Mnoge osobe suočavaju se i s očekivanim napadajima čija je pojava vezana uz određene situacije. Za postavljanje dijagnoze barem jedan od doživljenih napadaja mora biti praćen najmanje jednomjesečnim osjećajem brige u vezi pojave budućih napadaja, odnosno njihovih posljedica ili značajnom neadaptivnom promjenom ponašanja u cilju izbjegavanja pojave budućih napadaja. Jako je važno isključiti mogućnost postojanja drugih uzroka simptoma (apstinencija zbog korištenja droge, alkohola, kofeina ili lijekova, tjelesne bolesti poput hipertireoze, anemije, kardiovaskularnih, respiratornih, hormonalnih ili neuroloških bolesti te drugi mentalni problemi poput ostalih anksioznih poremećaja).  

Kako i zbog čega nastaju panični napadaji i panični poremećaj?

U pojavi paničnih napadaja ulogu imaju genetski, biološki, misaoni i ponašajni čimbenici. Neka od genetskih i bioloških objašnjenja uključuju postojanje umjerene nasljedne podloge, nespecifične biološke osjetljivosti (npr. povišen neuroticizam, pretjerana tjelesna pobuđenost ili povišena sklonost doživljavanju neugodnih emocija), nefunkcionalan i preosjetljiv alarmni sustav za nadzor disanja i gušenja te poremećene funkcije nekih neurotransmitorskih sustava. Prema evolucijskim modelima strah je adaptivna i poželjna emocija u slučaju suočavanja s opasnostima iz okoline koja je ljudskoj vrsti osigurala opstanak i preživljavanje zbog pokretanja reakcije borbe ili bijega. Kod osoba sklonih panici, sustav za prepoznavanje opasnosti u okolini i pokretanje reakcije borbe i bijega preosjetljiv je, tako da reagira i kada ne postoji realna opasnost.

Psihološka ranjivost može biti povezana s ranim iskustvima nepredvidljivosti i nemogućnosti kontrole, posebice u vezi tjelesnih doživljaja, s naslijeđenom tendencijom reagiranja na stres panikom i anksioznom osjetljivošću kao osobinom ličnosti. Anksiozna osjetljivost odnosi se na vjerovanje da određeni tjelesni simptomi mogu imati katastrofične posljedice (npr. „Kratkoća mog daha znači da ću se sigurno ugušiti.“).

 

Kod pojave prvog paničnog napadaja uzroci mogu biti nejasni

Opisane predispozicije mogu biti aktivirane stresnim životnim događajima, no kod pojave prvog paničnog napadaja uzroci njegove pojave mogu biti nejasni. Prvi panični napadaj često se pogrešno interpretira kao katastrofičan i opasan događaj, nakon čega se različite tjelesne senzacije i emocije stalno motre te ponovno interpretiraju na katastrofične načine. Osoba često precjenjuje vjerojatnost i boji se pojave novih paničnih napadaja, što se naziva strahom od straha. Takve interpretacije praćene su uvjerenjem da će pojava novog paničnog napadaja imati katastrofične posljedice (npr. „Poludjet ću, imat ću živčani slom, srčani udar ili ću umrijeti.“). Osoba se tada brine te osjeća strah i anksioznost unaprijed, prije stvarne pojave novih napadaja do kojih ne mora nužno doći, što u konačnici stvara spiralu panike. Anticipacijska anksioznost dovodi do izbjegavajućeg ponašanja jer se različite situacije povezuju sa strahom.

Trebamo li izbjegavati situacije koje nam se neopravdano čine opasnima?

Osoba koja mora potrčati za tramvajem kako ne bi zakasnila na posao i nakon ulaska u tramvaj primijeti promjenu u srčanom ritmu, može pomisliti sljedeće: "Ovo je loš znak. Nije normalno to što mi se događa sa srcem. Sigurno ću imati novi panični napadaj. Ne osjećam se dobro, možda ću dobiti infarkt. Moram izići iz tramvaja i pozvati pomoć." Izbjegavanje situacija održava i povećava anksioznost zbog toga što ostavlja osobu u uvjerenju da su takve situacije zaista opasne i da je svojim ponašanjem, izbjegavanjem, uspjela izbjeći neupitnu katastrofu, umjesto da se s njome suočila i onda shvatila da situacija zapravo nije opasna. Izbjegavanje također potiče sumnju osobe u vlastite snage i sposobnosti suočavanja, potiče samookrivljavanje i bespomoćnost te uvjerenje da se stanje nikada neće promijeniti nabolje.

Izbjegavajuće ponašanje kod 1/3 do ½  osoba s paničnim poremećajem doseže razmjer agorafobije - specifične vrste fobije od bivanja na mjestima na kojima osoba može doživjeti panični napadaj te ne može dovoljno brzo pobjeći ili primiti pomoć. Takva mjesta mogu biti otvoreni prostori (mostovi, tuneli itd.), zatvoreni prostori (liftovi, shopping centri, kazališta, kina i slično), javna mjesta s puno ljudi (redovi, gužve), prijevozna sredstva ili općenito samostalno izbivanje izvan vlastitog doma. Osobe s agorafobijom mogu ili u potpunosti izbjegavati određena mjesta ili ih djelomično izdržavati uz izražen osjećaj uznemirenosti i tjeskobe. Nepodnošljivost bivanja u takvih situacijama osobe s agorafobijom znaju si olakšati razvijanjem sigurnosnih ponašanja, odnosno korištenjem sigurnosnih osoba i objekata koji naizgled umanjuju strah i pomažu u nošenju. Osobe mogu, primjerice, ići u kupnju samo u pratnji supružnika, ići u javni prijevoz samo uz nošenje bočice vode ili medikamenata u torbi ili ići u kino samo pod uvjetom da sjede blizu izlaza...

 

Panični poremećaj češće se javlja kod žena nego kod muškaraca

Panični poremećaj češće se javlja kod žena u odnosu na muškarce - otprilike 1,3 puta češće kod pojedinaca bez agorafobije te tri do četiri puta češće kod pojedinaca s agorafobijom. Postoje različita objašnjenja razlika: razlike u strategijama suočavanja, kulturalnim razlikama u prihvaćenosti priznavanja suočavanja s mentalnim problemima i traženja pomoći te hormonalni utjecaji. Prvi panični napadaji uobičajeno se javljaju u ranim dvadesetima, ali se mogu dogoditi i tijekom kasne adolescencije te u srednjim tridesetima. Simptomi agorafobije uobičajeno se pojavljuju unutar prve godine od pojave prvih napadaja. Osobe kod kojih postoji kombinacija agorafobije i paničnog napadaja češće traže stručnu pomoć i kod takvih osoba postavlja se lošija prognoza u odnosu na osobe kod kojih je prisutna samo agorafobija.

 

U potrazi za uzrokom njihovih simptoma, osobe suočene s paničnim napadajima vrlo su česti korisnici medicinskih pregleda i usluga, što povlači za sobom i veću odsutnost s radnih mjesta. Osjećaj stalnog straha, nepredvidivosti i manjka kontrole te ograničeno kretanje i smanjeni socijalni kontakti ili, s druge strane, „zalijepljenost“ za sigurnosne osobe, mogu značajno narušavati kvalitetu života osoba suočenih s paničnim poremećajem i agorafobijom te osoba iz njihove okoline, što može dovesti do pojave depresije. Mnogi pojedinci traže izlaz ili odlučuju pomoći si samomedikacijom, odnosno korištenjem alkohola i sredstava za smirenje na svoju ruku u pretjeranim količinama, a to otežava postavljanje ispravne dijagnoze. U otprilike 50 % slučajeva uz panični poremećaj javlja se još barem jedan psihički poremećaj od kojih su najčešći drugi anksiozni poremećaji - poremećaji raspoloženja, poremećaji korištenja psihoaktivnih tvari ili poremećaji ličnosti. Postojanje komorbiditeta može biti povezano s povećanim rizikom od samoubojstva.

 

U otprilike 50 % slučajeva javljaju se noćni panični napadaji koji mogu biti ozbiljniji i teži u odnosu na dnevne napadaje. Noćni napadaju događaju se kada se tijelo nalazi u stanju dubokog sna i opuštenog stanja, što je različito u odnosu na dnevne napadaje prilikom kojih je tijelo u napetom stanju. Takvi, relaksacijom potaknuti napadaji panike, povezani su sa strahom od tjelesnih senzacija koje se događaju u opuštenom stanju.

Kada potražiti stručnu pomoć i što očekivati od tretmana?

Stručnu pomoć trebate potražiti ako često doživljavate napadaje panike (jednom mjesečno ili češće), ako kontinuirano osjećate neke od opisanih simptoma, poput stalnog razmišljanja i briga oko pojave novih napadaja i njihovih posljedica te ako osjećate da vam je zbog toga smanjena kvaliteta života i ograničeno funkcioniranje u svakodnevnim situacijama. Ako osjećate da na bilo koji način radi toga patite ili da želite raditi na rješavanju tog problema, bolje ne oklijevajte u traženju pomoći. Dobra je vijest da je kognitivno - bihevioralni tretman paničnog poremećaja i agorafobije u trajanju od 12 do 15 susreta uspješan u 85 do 90 % slučajeva. Kognitivno-bihevioralna terapija uspješna je i u slučajevima postojanja drugih mentalnih poremećaja u komorbiditetu. Tretman umjerenih do teških agorafobija nije toliko uspješan kao tretman blažih oblika, no poboljšanja su vidljiva, posebice ako je u tretman uključena neka osoba bliska klijentima.

Terapija koja je dugoročno učinkovitija od lijekova

Kognitivno-bihevioralna terapija ublažava simptome, povećava kvalitetu života i ima bolje dugoročne rezultate u odnosu na terapiju lijekovima (manja stopa povratka simptoma nakon prestanka terapije). Nakon učinjene detaljne procjene, terapeut će vas upoznati s kognitivno-bihevioralnim modelom anksioznosti i panike kako biste bolje razumjeli što vam se događa. Također će vas upoznati s tretmanom da znate što od njega možete očekivati. Tretman uključuje kombinaciju kognitivnih i bihevioralnih tehnika te po potrebi tehnika relaksacije. Bihevioralne tehnike uključuju postupno i vođeno izlaganje situacijama koje kod vas izazivaju strah i nelagodu.

Važno je naučiti pratiti, identificirati i mijenjati nefunkcionalne misli, pretpostavke i vjerovanja. Važno je razumjeti da simptomi paničnog napadaja nisu sami po sebi opasni i da se najgori scenariji koje osobe zamišljaju neće ostvariti. Od njih ne možete dobiti srčani udar, poludjeti ili umrijeti. Svejedno, oni su neugodni i potrebno je naučiti kako ih izdržati i kako se s njima nositi. Ovakva vrsta tretmana ne daje gotove recepte i odgovore, već od vas zahtijeva angažman i aktivnu ulogu u rješavanju vlastitih teškoća. Uloženi trud dugoročno se isplati jer omogućava stjecanje vještina i znanja korisnih za vaš život i buduće nošenje s izazovnim situacijama. Kognitivno-bihevioralna terapija može se kombinirati s farmakoterapijom kako bi se patnja umanjila prije nego osoba nauči strategije suočavanja s panikom, za što je potrebno savjetovati se sa psihijatrom.

Autorica: Mirna Keresteš, magistra psihologije

Foto: Canva / Unsplash