"Dijagnoza: zadržani pobačaj. Plod je tu, ali srce ne kuca."

Bit će tome skoro pet godina, ali sjećam se svega kristalno bistro kao da je bilo jučer. Ta čudna i ne pretjerano hladna veljača i početak ožujka ostat će zauvijek urezani u mome sjećanju. Subota je bila, večer, prohladno, ali spokojno i tiho, a ja s torbom u ruci, u trenirci koju čuvam i danas (reći ću vam kasnije zašto), idem u bolnicu. Dogovorili smo se da ćemo to obaviti navečer kada je u smjeni doktor kojemu vjerujem. Dok koračam uz mamu prema bolničkom hodniku, osjećam da gubim zrak i da su mi noge teške. Pokušavam suzdržati suze, pokušavam biti hrabra. Zašto se toliko bojim?

Mama me tješi da to traje kratko, da me neće boljeti i da budem hrabra, kao što ću jednog dana biti hrabra dok budem rađala. Tada mi se to činilo nestvarnim i nemogućim. U njezinim očima vidim da je slomljena na pola i da bi radije da je ona na mome mjestu. Teški su mi koraci, ali ne može se odgađati neizbježno. Pred doktorom mucam, mislim da sam čula drhtaje vlastite brade. Srećom pa je uz mene moja kuma u ulozi medicinske sestre. Nisam sama. Drži me za ruku. „Ja bih nešto da ne osjećam bol." Zadnje čega se jasno sjećam, jest medicinska sestra koja mi daje nešto u venu i kaže da ću se sada opustiti. Muti mi se vid, čujem glasove, ali ne razabirem što govore. Hladno mi je, ali topla ruka drži moju. Gotovo je. Kažu da sam bila jako hrabra.

Kiretaža - riječ koja sama po sebi u meni budi jezu

Sve je počelo par dana prije. „Žao mi je jako, ali nema otkucaja srca.“ Kako to mislite? Pa tu je beba, u meni, mora biti živa, odgovorila sam. I toga se dana sjećam do najmanjeg detalja. Prva kontrola prije koje nisam strepila kao inače. Iako, kada vrtim film na te prve preglede i sjetim se doktoričina pogledavanja sa sestrom i kako mi između redova govori da se ne nadam previše, mogla sam to očekivati. A onda smo jedan ultrazvuk prije čuli otkucaje. I tu je u meni počela tinjati nada. Zanemarila sam i neke svoje instinkte i osjećaje koji su mi šaptali iznutra da nešto nije kako treba. Jer čula sam otkucaje tog malog srca. Tako jaki, pravilni, predivno melodični i onda se, par dana poslije, sve raspalo.

Sjećam se crnog kaputa i kako brišem suze u rukav ispred ordinacije dok čekam da dođu po mene. Sjećam se kako mu govorim da nema naše bebe više i kako je u milisekundi tog trenutka promijenio boju glasa. Sjećam se kako vrištim mami na ramenu zašto baš meni i zašto baš ja. Sjećam se tog dana koji smo proveli zaključani u stanu, sklupčani na kauču, u suzama. Ja i on. Bez bebe. Bez do tada već ustaljene navike maženja trbuha u kojem nešto raste i živi. Čekali su da prokrvarim za koji dan. Nisam. Moralo je težim putem i sada znam da je i to imalo smisla. Morala sam doživjeti tu strašnu, bolnu kiretažu koja svakako ostavlja gore psihičke posljedice od tjelesnih. Dijagnoza – missed ab. Zadržani pobačaj - plod je tu, ali srce ne kuca.

Svako ustajanje iz kreveta bio mi je napor, a silna testiranja stvarala su mi pritisak

Iako je plod toliko malen i ne osjetiš ga, kada ga izvade iz tvoje utrobe, tek tada počinje osjećaj praznine. Praznina je sve veća i veća svakim probadanjem tamo dolje jer boli poslije, ali nema ništa. Svako krvarenje tih dana nosilo je sa sobom hektolitre mojih prolivenih suza. Još jučer imala sam to malo biće koje raste u meni, a danas sam prazna. Sljedećih se dana ne sjećam baš dobro kao prvih. Sada mi je jasno da sam tada upala u blago depresivno stanje. Svako ustajanje iz kreveta bio mi je napor, a silna testiranja stvarala su mi ogroman pritisak. Volje nisam imala. Uporno sam sebe mučila preispitivanjem zašto i gdje sam pogriješila. Da nije ona jedna čašica s Nove godine dok još nisam znala da sam trudna? Ubijala sam se osjećajem krivnje. Nije mi tada nitko mogao objasniti da nisam kriva.

Par tjedana poslije morala sam se vratiti na posao, u vanjski svijet, među ljude. Među ljude koji su znali zašto me nema, a svi će me sada pitati zašto sam se vratila. Svima ću morati reći da sam izgubila bebu. Sjećam se dobro kada sam to prvi put izgovorila naglas. Smiješna sam bila sama sebi, blesav mi je bio taj izraz. Pa kako se to beba izgubi, a dijelilo vas je samo par mjeseci od toga da se imate u naručju i volite? Svaki sljedeći put kada sam to rekla naglas, bilo mi je lakše. Nakon deset puta možda sam i prestala trčati u toalet da obrišem suzu i popravim maskaru. Vrijeme nije moglo čekati moje dugo ustajanje iz kreveta. Morala sam početi živjeti kao ona osoba prije bebe.

Dugo me držala faza bijesa

Nažalost, ta osoba prije bebe nikad se više nije vratila. Više nisam bila nimalo opuštena, bezbrižna, topla kao dotad. Dugo me držala bijesna faza. Imala sam osjećaj da se to dogodilo samo meni i da sa mnom nešto nije u redu. Taj bijes miješao se s ogorčenošću, zavisti svim trudnim ženama s velikim trbuščićima koje hodaju oko mene. Iz bijesne faze došla sam u neku maničnu, ludu fazu u kojoj sam se silno pokušavala opustiti i praviti da se ništa nije dogodilo. A onda, kao prekidačem promijenjeno, od veselog i toplog ekstroverta, postala sam hladni introvert koji je tjerao sve oko sebe. Tjerala sam i njega.

Neke parove ovakve situacije još više spoje, a neki se udalje. Pogađate, mi smo ovo drugo. Nismo se na dobar način znali nositi s boli. Nismo to do kraja isplakali, zakopali i preboljeli. Zatvorili smo svoje najdublje strahove unutar sebe, zanemarili jedno drugo i prepustili se poslu i svakodnevnom životu. Zaboravila sam da je i on također izgubio dijete. I njega boli.

Nisam o tome mogla pričati sa suprugom, ali morala sam pričati s nekim

Nije tada mogao znati da svaki put kada legnem pored njega, vrtim film na tu noć. Da se svaki put kad poželim da budemo intimni, iznad mene pojavi strah. Strah da će se ponoviti isto ako ostanem trudna. Sa strahom došeta i sram. Sram od vlastitog tijela koje nije moglo iznijeti trudnoću, a čini se toliko jednostavno. Pa svi su oko mene trudni! Nisam o tome mogla pričati s njim, ali morala sam pričati s nekim.

Nekako, kockice su se počele slagati svaka na svoje mjesto. Odjednom kao da je netko otvorio vrata tajnog kluba u kojem ima toliko žena koje su prošle isto ili slično, ali o tome se ne priča. Odjednom, kad se provjeriš prvoj osobi i čuješ „I ja sam imala.“, krenu se lančano vezati jedna na drugu. Pogledaš i ovu drugu s tvoje strane. Da, i ona je u klubu. I njezina mama. Mamina sestra. Od sestre mala. U krug, u krug, u krug. I taman kada postane lakše i shvatiš da nisi sama i da se ne događa samo tebi te da još uvijek ima nade, doživiš hladan tuš u obliku ne razumijevanja zdravstvenih djelatnika.

„Koliko ste imali pobačaja do sada?“ - Jedan, odgovaram. "Ah, dobro, jedan kao ni jedan!“ reče doktorica meni. Ona koja će mi u narednoj trudnoći kontrolirati krv. Sagnem glavu, prešutim ne znam ni sama zašto, progutam knedlu iako u meni gori da vrisnem na nju: "Kako mislite kao ni jedan? Koliko ste ih vi imali, draga doktorice? Bi li bilo ugodno da vašem djetetu netko ovo kaže? Znate li da je meni taj jedan bio toliko težak, bolan, razoran i koliko me oštetio i uništio? Znate li moju priču prije? Znate li koliko je to dijete bilo željeno? Vama je ono „jedan“, meni sve samo ne ni jedan!"

Ali šutjela sam svaki put kada me to iznova pitala u moje sljedeće dvije trudnoće. Nisam trebala. Nisam smjela dopustiti da netko moju bol tretira i opisuje kao nešto prolazno, trivijalno, nebitno i zanemarivo. Imati spontani danas se tretira kao „dobar dan“. Događa se skoro svakoj, ali nećemo o tome pričati. Zašto? Zato što smo žene i zato što moramo proći i porođajne muke i ovakve boli?

Zahvat od kojeg žene strepe - sve što trebate znati o kiretaži

Klub žena koje su proživjele spontani pobačaj

Srećom pa su društvene mreže danas vrlo moćan alat. Dođe i taj dan maminih anđela na nebu i odjednom vidiš i Ana i Lana i Marija i Petra... Svi dijele sjećanja na svoje bebe. I popričate. Javite joj se s: „Nisam znala da si i ti. Žao mi je.“ Proširite klub. U klubu se malo govori i dijeli, ali velik je, utjecajan i moćan. Nekad djeluje kao jedno srce ispod fotke, kao virtualni zagrljaj, nekad je terapija i jedno: "Žao mi je...“ u ginekološkoj čekaonici dok držite hrpu papira na kojima ne piše zašto.

Ne znam bi li se ikad potpuno oporavila i bismo li se i nas dvoje sastavili na vrijeme da nisam našla prave osobe s kojima mogu o tome pričati. Iako pravi oporavak nastupa u obliku nove bebe, svima nam prvo treba razgovor. Od tada sam znala da ja želim nekome biti osoba s kojom će ona moći pričati o tome. Nedavno mi se prijateljica koju znam preko društvene mreže otvorila i rekla da je i ona u klubu. Tim gore, doživjela je i porod mrtve bebe i kiretažu. Par dana nakon nje mama troje divne djece oglasila se na mreži da je i ona u klubu. Poslale smo joj zagrljaj. Vjerujem da je našla svoju klubašicu koja će ju utješiti i odgovoriti na sva njezina pitanja zašto.

Mene najčešće pitaju koliko mi je trebalo da se oporavim i opet ostanem trudna. Tjelesni oporavak bio je relativno brz, ali mom srcu i glavi trebalo je puno vremena da od negiranja i depresije dođe do suočavanja, prihvaćanja, življenja s tom činjenicom, a onda i do ponovne želje.

Danas sam mama dvoje divne i zdrave djece. I tek su mi oni potvrda da sam se oporavila i krenula dalje. Porodi su mi bili savršeni, ne bih rekla ni dugi ni bolni. Na svaki sam išla toliko hrabro, poletno i sretno, s vjerom u sebe da to mogu. I oba sam puta nagrađena. Uvjerena sam da je to bilo tako samo zato što sam prvo proživjela ovo traumatično iskustvo i za mene od tada ne postoji ništa što ja ne mogu. Porod mi je od tada postao pojam lijepoga, ne bolnoga jer iza njega neće biti praznine ni boli koju ostavlja pobačaj.

Trenirka kao simbol promjene - podsjetnik da mogu nadvladati sve boli

Simbolično, na dan izlaska iz bolnice s prvom bebom, tražila sam da obučem istu onu trenirku koju sam imala na sebi kada sam izlazila iz bolnice nakon kiretaže. Htjela sam da ona postane simbol moje promjene. I dan danas imam ju i nosim kada mi treba podsjetnik da mogu sve boli savladati sama. Ali sama ne moram više ništa. Imam svoj tajni klub žena koje pričaju sa mnom.

I četiri godine poslije podijelim svoje iskustvo kadgod me pitaju za savjet. Mi žene jedna drugoj možemo biti stijena kad to hoćemo. Tako i trebamo. Ni jedna žena nije toliko jaka da ne bude toliko ranjiva i krhka ako ju zadesi ova loša sudbina. I zapamti, nisi kriva. Događa se gotovo svakoj drugoj. I ti si svaka druga, i ja, i ona što šeta svako jutro sa psom oko zgrade. I boli. Jako. I voliš svoju bebu neizmjerno od prvoga dana. Nema veze jesi li pet tjedana ili pet mjeseci trudna, praznina i bol koje ostaju, svima nose istu veličinu.

Nisi sama. Kada pomisliš da je to najgore što ti se dogodilo, sjeti se da te uskoro vjerojatno čeka i nešto najbolje. Nemoj zaboraviti. Ja nisam nikad. Imala sam snažan osjećaj da je bio dječak. Dala sam mu ime i često pričamo dok se molim za ovo dvoje koje su sve što sam trebala da mi se život iskupi. Jednog dana upoznat ćemo se u nekom drugom svijetu, u to čvrsto vjerujem. Jer koliko god da je kratko bio tu, promijenio me zauvijek.

Zahvaljujući ovome iskustvu danas sam mama kakva sam uvijek željela biti i svakog se dana trudim sve više. Danas mogu sasvim opušteno pričati o tome i nije me sram reći da je trebalo puno vremena da dođem do ove faze, ali vrijedilo je osjetiti bol, poniženje, razočaranje i tugu da me pripreme za nešto veće.

I zato danas kada neka žena kaže: „Imala sam spontani.“, ponosno dignem ruku i kažem: „I ja.“ Dobro došla u klub.

Foto: Canva / Unsplash

Pripremila: