Što je usamljenost, a što samoća?

Usamljenost i samoća, iako zvuče slično, dva su različita pojma. Izazivaju kod čovjeka različite osjećaje te imaju različite efekte na psihičko i fizičko zdravlje. S obzirom na to što osjećamo i fizičku blizinu drugih, možemo nabrojati nekoliko vrsta odvojenosti od drugih.

  • Fizička osamljenost prostorna je odvojenost koja je emocionalno neutralna.

  • Usamljenost se temelji na osjećaju odbačenosti i nepripadnosti društvu. Usamljenost je izrazito bolno i neugodno iskustvo koje za sobom povlači i druge neugodne osjećaje potištenosti, depresije, tuge, samookrivljavanja i slično.

  • Izolacija je odvojenost od drugih uzrokovana pravnim, vjerskim ili političkim barijerama. Ovaj oblik odvojenosti od drugih svima nam je dobro poznat zbog izolacije uzrokovane pandemijom koronavirusa kroz koju smo prošli. Ovo stanje može biti neugodno, ali neugoda se smanjuje ako osoba percipira izolaciju neizbježnom. Tada je može prihvatiti kao dio života.

  • Samoća je stanje samovanja, ali bez osjećaja odvojenosti i usamljenosti. Samoća je preferirana i može biti dobra prilika za samorefleksiju, privatnost i razgovor sa samim sobom.

Usamljenost i samoća, iako su međusobno povezane, zapravo su dva odvojena fenomena. U daljnjem tekstu usmjerit ćemo se na bitne razlike između njih.

Prema West i suradnicima (1986) u definiranju usamljenosti postoje tri bitne odrednice. Prva se odnosi na socijalni aspekt, odnosno govori da je usamljenost posljedica nedostatka socijalnih odnosa. Druga odrednica naglašava da je usamljenost subjektivno iskustvo, ljudi ju doživljavaju na različite načine i u različitim situacijama. Osoba se može osjećati usamljeno i u društvu poznatih ljudi, a s druge strane ne mora se osjećati usamljeno ako većinu vremena provodi sama. Treća odrednica opisuje usamljenost kao bolno i neugodno iskustvo.

Gledajući iz socijalnog aspekta, ako se osoba osjeća usamljeno, socijalne odnose u koje ulazi počinje gledati kao opasne i neprijateljske. Istovremeno više pažnje obraća na odnose općenito, ali ih ne može interpretirati i razumjeti na ispravan način. Na primjer, osoba koja osjeća usamljenost ima tendenciju neutralna lica poznanika interpretirati kao neprijateljska. Također, usamljenost povlači za sobom osjećaj tuge ili anksioznost što usmjerava fokus osobe na negativne strane sebe i ljudi s kojima je u kontaktu, a time stvara nepovjerenje prema društvu. Posljedično tome, osoba mijenja svoja ponašanja, izbjegava socijalne odnose kako bi se zaštitila, što zapravo dovodi do još većeg osjećaja usamljenosti. Na taj način dolazi do začaranog kruga iz kojeg je vrlo teško izvući se.

Što možemo napraviti? 

Prvo i najvažnije što možemo napraviti jest pokušati prihvatiti da je usamljenost normalan osjećaj koji ponekad osjeti svatko od nas. Prema egzistencijalističkom pristupu, ako čovjek ne prihvati usamljenost kao dio njegove ljudske prirode, to može onemogućiti njegov osobni rast i razvoj te dovesti do samo-alijenacije, odnosno otuđenosti od drugih. Kada smo prihvatili osjećaj usamljenosti, možemo se pozabaviti pronalaskom njezina uzroka i pokušati reinterpretirati neke od socijalnih situacija kako bismo ih bolje razumjeli i uvidjeli da možda i nisu bile toliko negativne kao što smo tada mislili. Ponekad to nije lako i u tome nam je potrebna pomoć stručne osobe. Osim toga, bitno je pokušati otvoriti se, barem malo. Za nekoga će već veliki korak biti poslati poruku prijatelju, a netko će se učlaniti u udrugu ili sportski klub. Nije bitno na koji način to radite, bitno je imati namjeru otvoriti se, riskirati i s vremenom uvidjeti da svijet i nije toliko strašno mjesto kao što smo mislili.

Videozapis koji usamljenost slikovito opisuje kroz nekoliko različitih aspekata.

Samoća za razliku od usamljenosti ima pozitivne ishode za osobu. Preferirana samoća ne donosi bol nego radost i mir te može poslužiti kao vrijeme za prakticiranje aktivnosti koje nam donose osobno zadovoljstvo. Da bi služila tome, samoća mora biti preferirana, odnosno svojevoljno izabrana. Ako to nije, zapravo se radi o izolaciji koja je nametnuta i nema takve pozitivne učinke na naše zdravlje. Preferirana samoća može imati čak i terapijske učinke ako se vrijeme u samoći provede kvalitetno, ono nam može biti prilika za ostvarenje novih ideja, kreativnost, unutrašnji mir, usmjeravanje na vlastite osjećaje, ciljeve i vrijednosti te spiritualnost. Tako se u knjizi Usamljenost autorice Lacković - Grgin (2008) navodi da je ''ljekovitost samoće u mogućnosti susreta sa samim sobom i prestanka bježanja od samoga sebe''. Pozitivne strane samoće isticale su se još i u ranoj medicini, gdje se tvrdilo da je samoća, odnosno terapija ograničenih okolinskih podražaja, nužna za oporavak od nekih psihijatrijskih simptoma kao što su depresija, hipohondrija, halucinacije, alkoholizam i slično (Suedfeld, 1982). Ako su aktivnosti prilikom samoće usmjerene na kognitivno restrukturiranje i na vlastite emocije, Gotesky (1965) čak tvrdi da se usamljenost može nadvladati samoću.

I za kraj, završit ćemo sa stihovima poznatog nam pjesnika Williama Wordswortha koji opisuje milostivu, dobrostivu samoću.

“When from our better selves we have too long
Been parted by the hurrying world, and droop,
Sick of its business, of its pleasures tired,
How gracious, how benign, is Solitude”

Autor: Nepopularna psihologija

Foto: Canva

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.