Zbog prerane smrti oca, nisam ga imala priliku upoznati - kada sam shvatila da ga nema?

Sjedim već par minuta i razmišljam kako započeti ovaj tekst i došla sam do zaključka da bi zapravo najbolje bilo krenuti od početka – sjećam li se uopće trenutka kada sam shvatila da nemam drugog roditelja? Zbog rane smrti nisam ga ni upoznala, no trenutak kada sam shvatila da ga nema, i dan danas mogu opisati u detalje.

Bila je zima te sam s bakom otišla na sanjkanje. Ondje je bilo još nekoliko djece koje su doveli roditelji i koje sam znatiželjno promatrala. Tada sam shvatila da svatko ima neke dvije osobu uz sebe, dok ja imam samo jednu. Na putu do kuće krenula sam baki postavljati pitanja i danas mogu shvatiti koliko mi je tada kao djetetu bilo teško pružiti odgovore. Vjerujem da su dugo planirali razgovarati sa mnom o tome, no i uz to što sam sama primijetila, tada mi je bilo teško shvatiti.

Nisam imala dojam da nešto nedostaje

S obzirom na to da oca nisam ni upoznala, nisam imala osjećaj da mi nešto nedostaje. Jedini trenutci u kojima bih na to kao dijete pomislila, jesu školske priredbe ili na školskom satu kada bi se pokrenula rasprava o obitelji ili slično. S druge strane, moja je majka bila i majka i otac u jednom. U najvećoj je mjeri ona zaslužna za to što nisam u tolikoj mjeri primjećivala da mi nešto nedostaje. Ne mogu reći da ga se nisam često sjetila i razmišljala o njemu, no moja obitelj posvetila se tome da mi djetinjstvo prođe bezbrižno. Iako možda to tada nisam gledala na taj način, danas dok se prisjećam različitih situacija, mogu to i potvrditi.

Osnovna škola bila je period pomiješanih emocija

U osnovnoj školi često su me znali ispitivati zašto imam samo majku što me dodatno zbunjivalo te sam u jednom trenutku čak pomislila da je to nešto pogrešno. Kako sam krenula odrastati, tako sam upoznavala ljude koji su u istoj situaciji kao i ja što mi je pomoglo u tome da ju u potpunosti prihvatim. Vjerojatno se pitate gdje je bila moja obitelj da mi pomogne u tome, ali ja sam uvijek bila osoba koja je takve stvari držala u sebi, tako da oni nisu ni bili upoznati s tim da sam zbunjena oko svojih osjećaja. S odrastanjem je ta želja za opravdavanjem osjećaja nestala te sam se više fokusirala na to da ih prihvatim i da je u redu ako ponekad osjetim zbunjenost, ali i da je u redu da zaplačem ili budem tužna zbog osobe koju nisam ni upoznala.

Na svoje djetinjstvo imam lijepa sjećanja

Zahvaljujući mojoj majci koja je dala sve od sebe da se iskaže u ulozi oba roditelja, danas sam odrasla osoba koja na svoje djetinjstvo ima dobra sjećanja. Naravno, veliku ulogu u tome imao je i ostatak obitelji. Iako sam više puta svjedočila situacijama u kojima ljudi pristupaju sličnim ili istim situacijama s predrasudama i mišljenjem da su djeca poput mene zbog veće količine pažnje razmažena, smatram da je to apsolutno neopravdano. Najteži dio mog odrastanja zapravo je bio pomiriti se s činjenicom da tu osobu nisam mogla ni upoznati, već se to odvijalo kroz opise bližnjih.

Foto: Canva

Osobna priča: "Najsretnija sam kada ju sanjam jer tada barem još malo vremena provedemo zajedno..."

Pročitajte još

Osobna priča: "Najsretnija sam kada ju sanjam jer tada barem još malo vremena provedemo zajedno..."

Osobna priča: "Najsretnija sam kada ju sanjam jer tada barem još malo vremena provedemo zajedno..."