Je li samoostvarenje zaista ono čemu treba težiti?
Humanistički psiholog Maslow naučio nas je da postoji hijerarhija ljudskih potreba. Ona najniža odnosi se na fiziološke potrebe, a ona najviša na samoostvarenje. Samoostvarenje opisano je kao najviša razina psihološkog razvoja osobe, odnosno kao najveća ljudska potreba. I rekla bih da nam je takvo neko osvještavanje u kojem je prepoznato da čovjek ima i psihološku dimenziju, a ne samo tjelesnu bilo potrebno u određenom trenutku čovječanstva. No u modernim vremenima poput današnjeg, samoostvarenje se percipira kao potpuni fokus na sebe i na svoje potrebe, ali u smislu ugode, zadovoljstva i homeostaze, a puno manje kao zauzetost za dobrobit društva i otpornost prema vanjskim pritiscima te duhovnu samostalnost.
Što je sebenadilaženje i zašto bismo mu trebali biti skloni?
Nasuprot teorijama koje teže staviti sebe na prvo mjesto, imamo i one koje kažu da je život najsmisleniji kada je usmjeren na druge. Jedan od onih koji se s time potpuno slažu jest Viktor Frankl, neurolog, psiholog, filozof, autor mnogobrojnih knjiga, osoba koja je preživjela holokaust i logoterapeut. Upravo logoterapija, koje je on osnivač, u fokus stavlja specifično ljudsku dimenziju – onu duhovnu, a baš iz te dimenzije čovjek ima sposobnost pronaći smisao svog života zbog kojeg je onda drugačiji i psihološki, a ponekad i tjelesno.
Onda kada čovjek živi smislen život, tada je najsretniji. No smisao ne pronalazi tako što se fokusira na sreću i zadovoljstvo te vlastitu ugodu i život bez problema, nego upravo suprotno: fokusira se na ono što treba učiniti u svakoj pojedinoj životnoj situaciji, izabere po vlastitom uvjerenju najsmislenije rješenje neke situacije, a sreća onda ponekad dolazi kao posljedica tog izbora.
Ono što me fascinira konstantno u logoterapiji jest to naglašavanje distanciranja od sebe samoga jer se jedino tako nešto može objektivno sagledati i onda slijedi zaboravljanje sebe u potpunosti i fokus na stvaralaštvo, na ono što osoba prima od svijeta i u konačnici fokus na druge u ljubavi.
Tu se susrećemo s pojmom nadilaženja vlastite ljudske egzistencije koji, prema Franklu, podrazumijeva da biti osobom znači uvijek biti upućen na nešto izvan te osobe, na nešto što nije ona sama, na neki smisao koji se mora ispuniti ili na drugu osobu koju se susreće.
Zašto mislim da je to važno, dapače, esencijalno znati?
Svi mi možemo priznati da smo bezbroj puta čuli onu "Boli te briga, misli na sebe i fokusiraj se na sebe." rečenicu. Tako smo došli do toga da se toliko bavimo sobom, svojim osjećajima i stanjima da često ne vidimo ljude oko sebe, kao ni obveze koje nas čekaju. Zato je pravo osvježenje ovakav poticaj da zapažamo okolinu oko nas, a da ne gledamo samo sebe i da nismo u, najčešće sebičnoj, hiperrefleksiji.
Ovakav stav pruža nam mogućnost da budemo otvoreni prema svijetu i da nešto smisleno pronalazimo u svijetu oko nas, čak i kada je naš život u tom svijetu težak, i da se tako ostvarujemo, a ne da se konstantno vrtimo po svojoj psihi kao da smo zatvoreni sustav. Čovjek se ostvaruje najviše kada sebe previđa i kada se preda služenju nekom cilju, doživljavanju nečega iz svijeta ili susretu s drugom osobom i to je prekrasna spoznaja. Sreća onda dolazi kao šlag na torti.
Mislim da je sebenadilaženje pojam koji se tek treba otkriti i prihvatiti, svatko za sebe, ali da je za smisleni život i istinsku sreću to neminovno napraviti. Slažete li se?
Photo: Freepik
- Pripremila:
- Ivana Postružin
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice