Kako jedan učitelj mijenja živote svojih učenika unatoč neprilagodljivom sustavu i vraća vjeru u školstvo?

Naš je školski sustav, budimo iskreni, prilično krut. Preopterećen je papirologijom, statistikama i brojkama. U njemu se često izgubi ono najvažnije – dijete. Učenici postaju brojevi, ocjene postaju mjerilo uspjeha, a nastavnici se pretvaraju u administratore koji ispunjavaju tablice. Emocije? Spontanost? To su stvari za koje u takvom sustavu nema mjesta. One se guše, potiskuju, smatraju se neprofesionalnima. Potom se dogodi priča poput ove i podsjeti nas na to koliko su te iste emocije važne.

U današnje vrijeme, kada je školski sustav na klimavim nogama – profesori se često moraju boriti za svoje dostojanstvo i poštovanje, a učenici se utapaju u osjećaju beznađa i nerazumijevanja. Sve se svelo na ispunjavanje forme, na isporučivanje rezultata, na statističke pokazatelje uspješnosti. Gdje je u svemu tome prostor za ljudskost, za pogrešku, za individualni rast? Sustav, čini se, guši svaku emociju i spontanost, a nastavnici se, umjesto da se posvete djeci, guše u beskrajnoj papirologiji.

Priča o kojoj pišem stigla je na naš redakcijski e-mail. Poslala ju je majka jednog učenika, dirnuta iskustvom koje je njezino dijete doživjelo s novim razrednikom. Riječ je o mladom čovjeku čija je priča, kako kaže majka, kao iz nekog filma. Nakon duge pauze u nastavničkoj karijeri dok je čekao na mjesto u prosvjeti i slagao police u jednom trgovačkom centru, otvorilo se mjesto zamjene u jednoj školi. Mislav Kuleš dobio je razred koji je slovio kao "zahtjevan". Znate one razrede koje svi otpišu? E, baš taj.

I što je on učinio? Nije ih otpisao. Nije ih gledao kroz prizmu onoga što je o njima čuo. Odlučio je krenuti od nule, kao da ispisuje praznu ploču. Prvo što im je rekao bilo je da ga ne zanima njihova prošlost, već samo njihova budućnost. U samo deset mjeseci ostavio je takav trag na svojim učenicima i njihovim roditeljima da su ga odlučili prijaviti za nagradu Zlatna kreda – pod motom "tražimo one koji mijenjaju obrazovanje nabolje". I pobijedio je, a njegova pobjeda, kako kaže majka, postala je "nada svima koji se preispituju i traže, da ne odustaju".

Više od ocjena: iskreni pristup koji vraća vjeru u sebe

Podsjetio nas je na to da se ocjene zaborave, ali riječi podrške, razumijevanje i vjera koju nastavnik ima u svoje učenike ostaju zauvijek. To su one stvari koje se pamte tijekom života. Koliko smo samo puta čuli priče o nastavnicima koji su djeci slomili samopouzdanje? Koji su ih etiketirali, otpisali, uvjerili da za nešto nisu sposobni? Previše. Zato su priče poput ove toliko važne. One su svjetionik u tami. One nas podsjećaju na to da postoje ljudi koji u djeci vide više od ocjena. Vide potencijal, vide snove, vide ljude.

Ovaj je nastavnik, kako piše majka, zaslužio da više ljudi čuje za njega i njegov pristup. Njegov primjer pokazuje da se autoritet ne dobiva strogošću, već se zaslužuje poštovanjem. Poštovanjem koje proizlazi iz prepoznavanja jedinstvenosti svakog učenika, uvažavanja različitosti i odvajanja vremena za svakoga od njih. To je onaj ključni trenutak kada učenik shvati da ga netko vidi i da u njega vjeruje. A svima nam je, kako djeci tako i odraslima, toliko potrebno da netko vjeruje u nas.

Njegov pristup je u potpunoj suprotnosti s onim što sustav često nameće. Iako se od nastavnika traži da budu "hladni" i objektivni, on je pokazao da je suosjećanje i razumijevanje najmoćniji pedagoški alat. Umjesto da ih kažnjava, pitao je zašto nisu stigli i što ih muči. To je pristup koji ne samo da mijenja obrazovanje, već mijenja i živote.

Promjena koja dolazi iz srca

Možda se promjena u školstvu ne događa kroz reforme. Možda se ona ne događa odozgo. Možda se ona događa upravo ovako – kroz ljude poput ovog nastavnika. Kroz one koji se usude biti drugačiji, koji se usude osjećati, koji se usude vjerovati u djecu. Promjene u školstvu često ne dolaze od ministarstava i birokrata, već od ljudi poput njega – onih koji su spremni boriti se za dostojanstvo i emociju u sustavu koji ih pokušava "ugušiti".

U svijetu u kojem se sve mjeri brojkama, on je odlučio mjeriti srcem. I to je ono što čini razliku. To je ono što vraća nadu. To je ono što nam govori da, unatoč svemu, još uvijek ima onih koji vjeruju da vrijedi pokušati. I na tome im želimo reći – hvala!

Foto: Ivana Prokop

Pripremila:

Patricija Šekerija

Tagovi:

Prikaži

#osobno

#djeca i odgoj

#škola

#inspiracija

#osobna priča

#motivacija

#obrazovanje

#podrška

#učenici

#školski sustav

#školstvo

#nastavnici

#priča o nastavniku

#pauza u nastavničkoj karijeri

#zlatna kreda

#nagrada zlatna kreda

#drugačiji pristup

#zahtjevan razred

#reforme u školstvu

#emocionalna inteligencija

#pedagogija

#mislav kuleš

#osnovna škola dr. ante starčević

Pročitajte još

Osobna priča o migreni: mnogi misle da se uvijek izvlačim, no zapravo trpim nevjerojatnu bol

Osobna priča o migreni: mnogi misle da se uvijek izvlačim, no zapravo trpim nevjerojatnu bol