Potpomognuta oplodnja i religija - kako pomiriti osobna vjerska uvjerenja i medicinu?

Kad se udaš u 25-oj nakon duge veze iz čiste ljubavi, pri kraju si studija, imaš barem privremeni posao, nisi previše zabrinuta o vremenu koje je pred tobom. Ima ga dovoljno za osvojiti svijet, misliš si. I onda se probudiš jednog jutra, tri godine nakon i shvatiš da je došla menstruacija. A nekako joj se i nisi nadala. Potajno si željela da ne dođe ovog mjeseca...

Nije da sam planirala trudnoću izričito do svoje 30-e, međutim kada se ništa po tom pitanju nije događalo već treću godinu, počele su sumnje. Nešto ipak nije kako bi trebalo biti i kako ja želim... Ono što me dodatno mentalno usporavalo u prihvaćanju mogućeg problema, jest moj vjernički svjetonazor da će sve bit OK. I da će doći sve u svoje vrijeme. Međutim, vrijeme je teklo, a trudnoće ni blizu. Suprug je nevoljko pristao da potražimo pomoć jer je smatrao da bespotrebno paničarim te da ne moram brzati. Otpočetka je bio vrlo optimističan i mislio da će sve biti u redu.

Sukob vjere i razuma

Stigao je nalaz nakon obrade - bračna neplodnost, preporučuje se IVF, odnosno potpomognuta oplodnja. Moja prva reakcija bila je emocionalna sleđenost. Blokada iznutra. Nema šanse. Ma, sigurno postoji drugi način, ponavljala sam si. Tu je očito moj vjerski odgoj odigrao svoje. U meni su se sukobljavali vjera i razum. To me snažno pritiskalo u odluci da krenemo u postupak potpomognute oplodnje. Iako je suprug također vjernik, nije imao nikakvih dvojbi. Ono što je mene najviše opterećivalo, jest to da ako se u postupku dobije više zametaka, hoću li ja moći biti odgovorna za to? Hoću li biti spremna na tu mogućnost? Vratiti se u nekom trenutku po svaki mogući zametak, ne dopustiti da ostane nedefinirana njegova sudbina.


Biti odgovoran za život nije igra. Smatrala sam da sam u tom trenutku odgovorna ja. Jer to su moje i suprugove stanice. Spojene u život. Plastično ću reći, to je život koji treba samo maternicu da se do kraja razvije. Nisam stručnjak, ne baratam stručnim terminima, ali smatram da ako nešto činiš iz slobodne volje, da si odgovoran za posljedicu. Nakon što smo iscrpili sve metode pijenja kojekakvih čajeva i "čudesnih" praškova ne bi li potakli plodnost i trudnoću, odlučili smo ići u postupak, ali privatno. Razlog je bio jednostavan - ondje mogu uvjetovati koliko će se čega krio - pohranjivati (zamrzavati) ili neće. Gledajući sebe tada, nisam bila spremna ni na što od toga. Nisam ja u konačnici ta koja određuje tijek života. Ja sam samo ona koja bira sredstva na putu do ostvarenja majčinstva. Nakon hormonske stimulacije slijedila je punkcija jajnih stanica (na živo, bez ikakvih anestetika).

U dogovoru s biologom, prije same punkcije rekla sam da ne želim da se išta zamrzava. Da ako bude išta u postupku, da se sve vrati u moje tijelo pa što bude. On me na to u čudu pogledao i rekao: "Gospođo draga, nakon sve ove hormonske stimulacije, zašto ne bismo išli na maksimum? Ali, kako god vi želite." Dobili smo dva zametka, oba vraćena, nakon 10 dana beta nula. Razumjet će one koje su prolazile kroz sličnu situaciju. Nakon toga opet lagani emocionalni rikverc i nada u čudo.

I nakon tri godine ničega, odlučili smo ponovno ući u postupak, u bolnicu. Tu smo proboravili gotovo dvije godine dok konačno nismo bili spremni za postupak. Ono što je bilo pozitivno, jest to što čovjek dok satim asjedi i čeka svoj red, svašta sazna. Tako sam, primjerice, saznala da je jedna žena imala dva uzastopna spontana pobačaja zbog deficita vitamina D. Pretraga je to koju liječnici ne traže često jer se pretpostavlja da smo u podneblju punom sunca te da dobivamo dovoljnu količinu tog vitamina. Očito ne svi. Valjalo je u red dovesti i moju štitnjaču. Tek tada u bolnici su mi otkrili da imam povišen hormon TSH, koji igra bitnu ulogu pri mogućnosti začeća. Privatnik je to potpuno zanemario u prvom pokušaju potpomognute. Samo napominjem, ako već dajete novce, dobro se raspitajte kome plaćate. Trebalo mi je vremena da shvatim i u svojoj glavi pomirim činjenicu da je MPO moj vlastiti izbor. Da o tome ne odlučuje moja mama, prijateljica ili svećenik. Napominjem da su u razgovoru s mnogim svećenicima o ovom problemu uglavnom bile pozitivne i poticajne reakcije.

Deset godina nakon ulaska u brak, test je konačno bio pozitivan

Potpuno mirna i spremna ušla sam u cijeli postupak, sada u bolnici. Do zadnjeg detalja sve moguće obrade. Hormonska stimulacija, folikulometrije, punkcija jajnih stanica... Liječnica je nazvala i rekla da imamo dva zametka i da će mi oba vratiti. Četrnaest dana nakon transfera, a deset godina nakon ulaska u brak, test je pozitivan, beta se uredno dupla! Danas naš dječak ima pet godina. Predivan je. Ima iste oči poput suprugovih. U njima vidim najveće bogatstvo koje mogu zamisliti. Vidim život. Jedino mi je žao što mi moj mentalni sklop i određene moralne barijere nisu dozvolile da u cijelu tu priču krenem ranije. Možda bi naš mali dečko imao brata ili sestru. Sada je zapravo suvišno nagađati...

Ne osjećam se manje vjernicom jer sam dobila bebu u postupku potpomognute oplodnje. Potpomognuta. Pametnom dosta. Nisam napala ničiji život niti ugrozila ikoga. I da nisam odgajana u vjeri s postavkom da je svaki zametak zapravo biće, opet bih vjerojatno imala iste dileme. Ono što mi je neprihvatljivo, jest činjenica da se mnoge žene "ne vrate" po svoje zametke dobivene u postupku jer kažu da ne žele imati više djece. Moja prijateljica također ima dječaka iz potpomognute i zamrznuta tri zametka. Rekla mi je ne misli imati više djece i da joj je jedno dijete sasvim dovoljno. Nisam se usudila niti ju imam pravo pitati što će biti s ta tri smrznuta... I pitam se što se događa s tim istim zamecima? Gdje završavaju? To je jedino pitanje s kojim ja imam osoban problem što se tiče ovakvog načina začeća. Kažu još in vitro, iz epruvete. Te nazive izbjegavam. Hladni su, odviše mehanizirani.

Sloboda, savjest i odgovornost

Draga ženo, dok ponovno plačeš nad onim danima u mjesecu, znaj da su liječnici u službi zdravlja, u službi života. I ako postoji način da pomoću određenih metoda postaneš majka, daj si priliku po svojoj vlastitoj savjesti. A ako te imalo tvoj vjerski svjetonazor koči u odluci, imaj povjerenja u znanost i medicinu, pokušaj ih pomiriti s vjerom. Dani su ti resursi i alati. Nemoj da ti jednoga dana bude žao što nisi pokušala učiniti sve da rodiš vlastito dijete. I ako i ne uspiješ, bit će ti manje žao jer znaš da si dala sve od sebe. Imaš pravo na život i imaš pravo na rađanje. I nijedna institucija nema pravo oduzimati slobodu vlastitog izbora, sve dok to što biramo kao metodu, biramo odgovorno i savjesno. Često mi na um pada misao Alberta Einsteina koji kaže da je "znanost bez religije hroma, a religija bez znanosti slijepa". Širom otvori oči i pogledaj s čime raspolažeš. I kreni. U pokušaju da ostvariš svoje majčinstvo, kreni u borbu za život.

Foto: Pexels / Canva

*Ovo je osobna priča i stavovi uredništva ni na koji način nisu povezani sa stavovima autorice koji su izneseni u članku.