Ljetovanje s malom djecom - kako se odmoriti?

Godišnji odmor prije i poslije djece najbolje se može opisati kao odmor i umor. Nije to samo puka priča i naklapanje, ali ljetovanja s djecom, pogotovo malom, znaju biti poprilično stresna i naporna. Pitate se kako? Ne bismo li trebali nakon gotovo cijele godine aktivnog rada i dosadnih rutina jedva čekati tih nekoliko tjedana kada smo svi konačno zajedno po cijele dane? Naravno, prva sam se radovala dolasku praznika i provođenju vremena sa suprugom i djecom. Slušala sam sve preporuke stručnjaka kako je i djeci potreban odmor od vrtića jer su i oni umorni od rutine, ranog buđenja i odlučila sam im priuštiti nezaboravnih mjesec dana, od kojih smo dio godišnjeg proveli kod kuće, a dio na moru.

Već pri planiranju cijelog ljetovanja i odmora uhvatila me panika. Prisjetivši se što znači ljetovati s djecom, došlo mi je da sve otkažem. Hrpetina rekvizita za plivanje, odjeće koju treba ponijeti jer svi znamo kojom brzinom djeca umrljaju odjeću, kutija lijekova (sve mame znat će o čemu pričam) zvana „prva pomoć“... I dok sam prošle godine imala popis po kojem sam sve brzo i jednostavno posložila u glavi, ove je godine moj OKP zakazao i imala sam osjećaj da ništa ne stižem.

Već drugog dana nakon vrtića došlo mi je da poništim svoju odluku. Šalim se, ali vjerujem da ćete razumjeti o čemu pričam. Djeca su se toliko opustila bez uobičajenih rutina, a starija sestra i mlađi brat koji su inače u zasebnim skupinama u vrtiću, odlučili su mi priuštiti prijepodneva puna bratsko-sestrinskog svađanja, vikanja, udaraca i puno plakanja. Osobi koja je naviknuta na svoj jutarnji mir i kavu u tišini, ovo je sada bio ponovni šok. U redu, rekla sam sebi da udahnem duboko i da si dam vremena da se vratimo u neki stari ritam kada smo svi zajedno, ali onda su došle i nesnosne vrućine koje su otežale izlaske iz kuće. Kao osoba koja ne podnosi ljeto, osobito na kopnu, jedva sam čekala da otputujemo i odlučila sam da će nam ta dva tjedna odmora izvan mjesta prebivališta svima dobro doći za punjenje baterija, a već su mi i promjena okoline te činjenica da izlazimo iz dosadnih rutina bile svojevrsni odmor.

Kao šlag na tortu iskočio mi je na feedu i jedan podcast u kojem je majka četvero djece (a ja se žalim na dvoje) sama sebi priznala da je sav stres oko ljetovanja s djecom samo u njezinoj glavi. Prije djece svima nam je odmor predstavljao nešto bezbrižno, opušteno, a sada nam je sve počelo stvarati dodatni pritisak. Sjećam se posljednjeg ljetovanja koje smo suprug i ja proveli prije djece. Nosili smo dva ručnika, dvije kreme za sunčanje, ja knjigu, on pecaljku i to je otprilike bilo to. Nakon pet godina jedva da se vidimo u autu od šatora, suncobrana, bazena (što ako malac ne bude htio u more?), prijenosnog hladnjaka i svih ostalih rekvizita koja su sada postala must have svakog ljetovanja. Ipak, to su samo stvari i ponijet ćemo što god djeca trebaju da bi se osjećala ugodnije.

Držati se uobičajene rutine ili pustiti djecu da se opuste?

I majka iz podcasta priznala je javno ono što je i meni najveći problem svake godine – rutina. Držati se dosadašnje rutine kao kod kuće ili pustiti djecu da se opuste? To znači dulje ostajanje budnima, preskakanje popodnevnog odmora i sl. Odlučila sam, suprotno dosadašnjoj praksi, pustiti stvari da idu svojim tijekom.

Ipak, odlučila sam odmoriti se. Sama činjenica da odlazim od hrpe neopeglanog rublja koja me svaki dan gleda, kuhanja nekoliko obroka (jer je ljeto i prehranu baziramo na jednostavnoj hrani i voću) i odlazaka u parkić, veselila me i predstavljala mi je mogućnost odmora. Najvažnije mi je bilo da nađem svoje vrijeme za čitanje pa sam nadobudno ponijela sedam knjiga. Naravno, na kraju sam pročitala samo tri.

Sve je krenulo zaista jako dobro. Djeca su bila odlična na putovanju, bez crtića, nisu negodovali oko stajanja, odlično su prihvatili plažu i more. Ali... Uvijek postoji ali! Moj je dvogodišnjak slavno ušao u fazu terrible two što znači da nas je gotovo svaki dan počastio s dva do tri tantruma, a moja skoro četverogodišnjakinja ušla je u fazu cendranja za koju su me svi upozorili da uskoro slijedi. Svi ti novi trenutci odrastanja zatekli su nas na putu među hrpom ljudi i u vrijeme kad su zaista ispali iz svih mogućih rutina. Odlučili su štrajkati glađu i živjeti na lubenici i sladoledu. Kako su dani odmicali, bivala sam sve umornija od vike, nespavanja, međusobnih dječjih svađa i konstantnog objašnjavanja što se može, a što ne i gdje smo sada te da nismo sami. Moje čitanje i večeri na terasi sa suprugom uz čašu vina pretvorile su se u padanje u nesvijest u 22 sata.

Negdje na pola odmora pomirila sam se s time da neću čitati, da se neću naspavati i da nas čeka puno posla, pogotovo na povratku. Tog trenutka kada sam se skroz opustila i prepustila stvarima na koje ne mogu utjecati, postalo je lakše, a kako se bližio kraj odmora, tako su se smanjivali i tantrumi jer je tako malom djetetu očito potrebno neko vrijeme da se navikne na drugo mjesto i ljude.

Ne znam jesam li trebala ustrajati na rutinama, no znam da smo hvatali svaki trenutak mira i da nam nije smetalo ni kada djeca zaspu tek u 17 h iako je to značilo puno skakanja i plesa do ponoći. Te male trenutke za samoću na kraju sam provodila sjedeći pokraj njih, gledajući ih koliko su narasli, promijenili se i listajući fotografije novih uspomena.

Sve u svemu, možete zaboraviti na odmor na koji ste naviknuli prije dolaska djece i tko god tvrdi suprotno, rekla bih da laže ili se tješi. U novim okolnostima i na novom mjestu djeci je potrebna još veća posvećenost, a nove faze odrastanja i izazovi koje nose sa sobom ne biraju ni vrijeme ni mjesto. Nakon mjesec dana djeca su se vratila u vrtić. Dočekala nas je nova prilagodba i šokovi, no to je isto dio roditeljskog staža. A ja? Uzela sam si nekoliko dana za samoću, mir i svoj osobni godišnji.

Djeca na kupalištima sa ili bez kupaćih gaćica/pelena iz perspektive majke - evo kako objašnjava svoje mišljenje

Foto: Unsplash

Pripremila: