Je li vam ikada netko na ulici priskočio u pomoć kada ste ju trebali?

"Što više puta uplatim listić na lotu, veća je vjerojatnost da će jedan od listića biti dobitan; "Što više puta odigram neku nagradnu igru, veća je vjerojatnost da ću osvojiti"; "Što je više ljudi prisutno, veća je vjerojatnost da će mi pomoći u slučaju nesretnog događaja." No, možemo li se osloniti na ove pretpostavke?

Prenosimo u cijelosti tekst Lore Pavlović s portala nepopularna.org.

Pri samoj pomisli na situaciju u kojoj netko nasrće na nas, napada nas ili pokušava opljačkati, uhvati nas jeza. Zasigurno bismo svi radije poželjeli u tom trenutku biti u prometnoj ulici koja vrvi ljudima umjesto u zabačenoj uličici u kojoj se u to vrijeme nalazi tek jedan slučajni prolaznik. Sama činjenica da se prilikom nesretnog događaja oko nas nalazi mnoštvo ljudi, u nama stvara osjećaj sigurnosti jer - zasigurno će barem netko od svih tih ljudi biti spreman pomoći.

Međutim, Ako se nalazimo u prisutnosti jedne osobe, onog jednog slučajnog prolaznika, pitamo se kolika je realna vjerojatnost da će baš on biti spreman pomoći. Brojni bi se iznenadili kada bi saznali da je upravo u situaciji kada je manje ljudi prisutno, veća vjerojatnost da će pojedinac reagirati i priskočiti u pomoć.

Efekt promatrača - ljudi neće prije reagirati ako su u većoj skupini ljudi

Jedno od klasičnih istraživanja na ovu temu proveli su Darley i Latane (1968) koji su pokušali eksperimentalno dokazati da su reakcija i pomoć brže i češće ako pojedinac smatra da je jedini prisustvovao nesreći i da jedini ima priliku reagirati i pomoći. U njihovom istraživanju pokazalo se kako su pojedinci koji su mislili da su jedini koji mogu reagirati u situaciji epileptičnog napadaja, pozvali hitnu pomoć u 85 % slučajeva, a za to im je bilo potrebno u prosjeku 52 sekunde.

Pojedinci koji su smatrali da su mogli reagirati oni i još jedna osoba, reagirali su u 62 % slučajeva, a trebalo im je prosječno 93 sekunde da kontaktiraju hitnu pomoć. Naposljetku, pojedinci koji su smatrali da su oni uz još 3 osobe prisustvovali nesretnom događaju, reagirali su u tek 31 % slučajeva, a trebalo im je u prosjeku 166 sekundi. Budući da je većina sudionika osjećala strah, tjeskobu i anksioznost, istraživači su zaključili da razlog izostanka reakcije kod dijela ispitanika nije neosjetljivost ili nebriga za druge. Ono što se isticalo kao potencijalni odgovor bio je efekt promatrača, odnosno pojava u čijoj se podlozi nalaze tri različita procesa.

Dvosmislenost situacije

Ponekad su neki od događaja u kojima bi pojedinac trebao intervenirati nejasni ili dvosmisleni, što dovodi do stanja zbunjenosti. Pri takvom događaju, u trenutku u kojem donosi odluku o tome treba li reagirati ili ne, pojedinac se oslanja na procjenu okoline. Ako u okolini ne dolazi do reakcije, odnosno ako nitko ne priskače u pomoć žrtvi, pojedinac zbog procesa socijalne usporedbe pretpostavlja da je on sam krivo procijenio situaciju, da je reakcija nepotrebna i izbjegava je (Aronson, Wilson i Akert, 2005).

Strah od evaluacije

Prilikom pružanja pomoći pojedinac može iskusiti nelagodu jer ga drugi prisutni promatraju i evaluiraju što može potencijalno dovesti do neodobravanja i kritika okoline. Kako bi izbjegao takvu situaciju, pojedinac jednostavno odluči ne reagirati. Inhibirana intervencija u ovom slučaju uzrokovana je strahom.

Difuzija odgovornosti

Vjerovanje da se ljudi osjećaju i ponašaju manje odgovorno kad su u grupi ljudi jedan je od najstarijih fenomena socijalne psihologije. Sama prisutnost drugih ljudi navodi pojedince na vjerovanje da će netko drugi sigurno priskočiti u pomoć i da nije nužno da to budu upravo oni. Osjećaju manju odgovornost da oni sami reagiraju, a ujedno i manju krivnju ukoliko nitko ne reagira. 

Pojednostavljeno, postoji određena količina odgovornosti u nekoj kriznoj situaciji. Kada postoji samo jedan promatrač, sva odgovornost na njemu je i ako on ne reagira, nitko neće. U situaciji kada postoji više promatrača, odgovornost se dijeli na sve te pojedince i svaka osoba osjeća puno manju odgovornost da reagira jer nije jedina koja ima tu mogućnost (Mynatt i Sherman, 1975).

Iako efekt promatrača u kriznim situacijama izgleda generalno negativno, postoje iznimke u obliku brojnih ljudi koji svakodnevno pomažu i potiču druge na pomaganje i prosocijalno ponašanje. Beaman, Barnes, Klentz i Mcquirk (1978) su u svojem istraživanju utvrdili kako su ljudi koji su upoznati s efektom difuzije odgovornosti spremniji pomoći nego oni koji za efekt nikad nisu čuli. S obzirom na tu spoznaju, važno je što više ljudi upoznati s ovim efektima i uz to ih potaknuti da uvijek budu spremni pomoći drugima u nevolji.

Izvor: Nepopularna psihologija

FOTO: Canva