Stereotipi: Ružičasto za cure, a plavo za dečke?
Koliko god da smo različiti i različitih svjetonazora, nastojimo iz svojeg kuta biti tolerantni te imati razumijevanja i sluha za ono što se ne uklapa u naš vlastiti koncept poimanja stvarnosti. Ulaskom u svijet odraslih nosimo ono što smo i sami baštinili kao djeca, odgoj koji su nam pružili naši roditelji ili odgajatelji. Imamo pravo u slobodi birati i kreirati vlastiti život te snositi odgovornost za svoje odabire. To znači biti odrastao. Nisam se puno zamarala odgojnim stilovima i metodama dok i sama nisam postala majkom. Divan i težak poziv i dar. Povući crtu, znati reći „Ne!” dok potomak glasno i žestoko protestira osobno su mi najveći izazovi u odgoju. Što reći kada tvoj dječak od četiri godine odbija odjenuti ujutro majicu za vrtić?
Postoje li određene boje za curice i dječake?
Nije to „obična” majica. Bar ne u njegovim očima. To je svijetlo ljubičasta, lila nijansa. Kupljena na odjelu za dječake. „Ne bih, mama, tu majicu, ne želim ju više nikad”. Alarmi su mi se uključili u glavi jer sam pretpostavljala o čemu se radi. Kao što i vi sada pretpostavljate, četverogodišnjak je rekao da ne želi više nikad odjenuti tu majicu jer su mu dečki u vrtiću rekli da je to majica za curice. Jer je to boja za curice. Boja za curice? Boja za dječake? Kako smo došli do toga da vidni osjet koji je ovisan o frekvenciji svjetlosnog zračenja, određuje ljude po spolu?
Zadirkivali su ga zbog boje njegove majice
Moj mi je dječak rekao da su ga njegovi četverogodišnji prijatelji zadirkivali jer nosi majicu za „curice”. Njegova reakcija bila je da sljedećeg puta, tjedan dana nakon, nije želio ponovno odjenuti tu istu svijetlo ljubičastu majicu. Nakon što mi je ispričao što se dogodilo, rekla sam da razumijem njegovu reakciju. Ipak, pokušala sam mu objasniti da boja ne određuje je li netko dječak ili djevojčica, da nam je to nametnuto kao neko nepisano pravilo. Čak i tata ima sličnu takvu majicu. Navela sam mu primjer kako su nekada i dječaci i djevojčice do šeste godine nosili haljine.
„Boja je samo boja”
Bilo mu je zanimljivo slušati da boje daju živost svijetu koji nas okružuje, da bojama možemo prenijeti emociju... Dala sam mu do znanja da ne mora odjenuti taj komad odjeće ako mu stvara nelagodu, ali da isto tako želim da ako mu se nešto sviđa da to i nosi, unatoč kritikama okoline. Dok god to nešto nije uvredljivo za okolinu. Rekao mi je da će malo razmisliti. Ostavila sam mu dvije majice na izbor. Odlučio je ponovno odjenuti spornu majicu i rekao da ga nije briga što dečki misle jer se njemu ta majica sviđa. Bila sam sretna jer je odlučio da boje ne određuju nekoga kao curu ili kao dečka. „Boja je samo boja”, rekao je. Toga ga dana nitko u vrtiću nije zadirkivao. Ni nikada nakon toga.
Smatram da je danas takva podjela besmislena
Koncepti podjele roda po bojama prošli su kroz izmjenu tijekom dvadesetog stoljeća. Smatram da je danas takva podjela potpuno besmislena, pogotovo kada govorimo o dječjoj odjeći. Kada uđete na odjel dječje odjeće u trgovini, vrlo je jasan koncept koji trgovci (ne)svjesno nameću. Plava je za dječake, a ružičasta za djevojčice. Idemo malo razmišljati izvan okvira. Ne bih voljela znati da je moje dijete jedno od onih koje se izruguje drugoj djeci zbog boje. Voljela bih da odraste u čovjeka koji će poštivati svaku različitost jer smo i stvoreni da svojom različitošću uljepšavamo postojanje jedni drugima i da nas te razlike zapravo nauče prihvaćanju i uvažavanju. Govorim samo o bojama. Imam osjećaj da svaki oblik diskriminacije na ovom svijetu ima korijen u diskriminaciji po boji koja je često tako bezazlena, dječja. Ružičasta (ni)je za djevojčice, a plava (ni)je za dječake.
Foto: Canva / Freepik
- Pripremila:
- Marija Prkić
- Tagovi:
- Prikaži

Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice