Otok otkucaja srca autorice Laure Imai Messina podsjeća nas na pravu vrijednost života
Ponekad knjige ne stignu u pravi trenutak – one to jednostavno jesu. Dogode se kada trebaju ili nekako uspiju same stvoriti taj pravi trenutak. Tako je meni bilo s romanom Otok otkucaja srca autorice Laure Imai Messina. Nisam ju planirala čitati, nisam ju imala na popisu želja, jednostavno mi je "upala u oko" na policama knjižare kada mi je trebalo nešto takvo – tiho, nenametljivo i toplo. Dok mnoge knjige pokušavaju biti što napetije i "bučnije", ova me osvojila nečim upravo suprotnim – svojom tišinom.
Nježna i emotivna priča
Radnja je smještena na japanskom otoku Teshima gdje postoji Arhiv otkucaja srca – jedno neobično, tiho mjesto na kojem se snimaju i čuvaju otkucaji srca ljudi iz cijelog svijeta. Neki dođu kako bi sačuvali otkucaje voljene osobe koja više nije tu, a drugi ostave snimku vlastitog srca kao neku vrstu poruke za budućnost. Nije to nikakav laboratorij ni klasičan muzej, nego prostor koji djeluje gotovo sveto – kao da tamo postoji neka posebna tišina u kojoj se sve briše osim osjećaja.
Glavni likovi su Shūichi i dječak Kent – oboje tihi i zatvoreni, svaki sa svojim bolovima i stvarima o kojima im nije lako pričati. Njih dvojica polako i bez žurbe grade poseban odnos, baš kao i cijela priča – tiha, nježna i puna osjećaja, bez velikih drama. U njihov svijet se s vremenom lagano uključuje i Sayaka, žena koja nosi svoj teret prošlosti, a zajedno svi pronalaze načine kako razumjeti tišinu i ono što se ne kaže glasno. Kroz njihovu povezanost priča dobiva dodatnu toplinu i slojeve koje osjetiš, a ne moraš izgovoriti.
Osobito mi se svidjela ideja da otkucaj srca može biti način da nekome nešto prenesemo – ne riječima, nego prisutnošću. Nešto što ostaje iza nas i što netko drugi može osjetiti, čak i kad nas više nema na ovom svijetu. Iako roman djeluje nježno i "tiho", bavi se temama koje nisu lake – gubitkom, tugom, samoćom. Priča je emotivna, ali ne i dramatična. Nekako je sve napisano s mjerom – dirljivo, ali bez patetike.
Zaključak
Iako mi se Otok otkucaja srca jako svidio, mislim da nije za svakoga. Ako tražite dinamičnu priču, puno akcije ili nagle preokrete, ovdje to nećete pronaći. No ako vam treba nešto nježno što će vas malo usporiti, umiriti i podsjetiti da je život tu – čak i u tišini i onim malim pauzama između riječi, ovo bi mogla biti prava knjiga za vas.
Meni je bila jedna od onih koje nisam požurivala, već sam joj se vraćala. Često bih neke rečenice pročitala dva puta i zamislila se nad njima – i baš u tome leži ljepota ove knjige, u toj tišini koja nas podsjeća koliko je važno jednostavno stati. Slušati. Osjetiti. Bez žurbe.
Jeste li već čitali ovu knjigu?
Foto: privatna arhiva
- Pripremila:
- Sandra Kuhar
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice