Psihoterapija - put do prihvaćanja 

Svi imamo onaj jedan izazov u životu koji je veći od svih drugih. Za mene je to mucanje. Mogu slobodno reći da je mucanje na mnogo načina donosilo odluke umjesto mene. Zbog mucanja sam izabrala Ekonomski fakultet jer sam vidjela sebe kao računovođu s glavom među kontima bez puno kontakta s ljudima. Zanimljivo je kako život nađe način da nas iznenadi - na kraju sam završila na poziciji voditelja odjela, a svakodnevica na poslu sastojala se od razgovora i pregovora s partnerima iz cijelog svijeta.

Moja najveća noćna mora bila je da mucanje ne naslijedi moje dijete

Govor je ostao moj križ koji sam teško nosila sve dok moj sin nije počeo mucati kada je imao 3 godine. Tada sam udarila svom snagom o dno. Moja noćna mora ostvarila se... Prenijela sam na moje dijete najgori dio sebe, pomislila sam. Miješali su se u meni osjećaji krivnje, srama, straha, frustracije, bijesa, sve dok nisam shvatila da mu ne pomažem. Moj emocionalni kaos činio je njegovo mucanje gorim.

Shvatila sam da moram pomoći sebi da bih pomogla njemu. Tada sam kroz psihoterapiju počela tražiti način da prihvatim sebe i svoje mucanje te da nađem snage da zavolim sebe takvu, nesavršenu s greškom. Samo tako mogla sam prihvatiti svoje dijete i njegovo mucanje. Kad sam prestala strahovati nad njegovom sudbinom i zamišljati najgore scenarije, sve je krenulo nabolje i za mog sina i za mene. Kroz prihvaćanje prije svega sebe, a samim tim i njega te kroz otpuštanje očekivanja kako njegov život treba izgledati, i on i ja počeli smo bolje govoriti. Ljudi koji me ne znaju od prije, često se iznenade kad im kažem da mucam. Na neki način moj sin i ja pomogli smo jedno drugom.

On je danas buntovni tinejdžer i muca i dalje, ali živi normalno kao i svi njegovi vršnjaci, potpuno neopterećen svojim govorom.  A to je ono čemu sam se nadala. Ima puno prijatelja i bez problema stupa u komunikaciju, njegovi nastavnici nisu uopće primijetili da ima govornu manu, slobodno razgovara na telefon, a telefon je za većinu nas koji mucamo mrski izum koji je sam vrag poslao na Zemlju da nas muči. Za mene je ovo bio put promjene, od otpora i otvorene mržnje prema samoj sebi do današnjeg mira i prihvaćanja koje mi omogućava da slobodno pričam o mucanju i da osjećam duboku zahvalnost jer mucanje je oblikovalo moj put i mene u osobu kakva sam danas.  Zato sam se nedavno duboko zamislila nad objavom jednog srednjoškolca u Facebook grupi koja okuplja i podržava ljude iz cijelog svijeta koji mucaju.

Naime, napisao je kako ga boli kad neki kažu da smatraju svoje mucanje darom jer za njega je to prokletstvo zbog kojeg nema normalan život, teško mu je u školi kad mora odgovarati na pitanja profesora i prijatelji mu se rugaju čim progovori. Za njega je to najgori dar koji bi rado vratio. Njegovo samopouzdanje uništeno je i pita: “Kako mi možete reći da je mucanje dar?” Toliki očaj i mržnja prema samome sebi duboko me pogodila.

Vratilo me u moje tinejdžerske godine i u potpunosti sam se mogla poistovjetiti s ovim momkom jer sjećam se koliko me mucanje sputavalo u svim segmentima mog života. Posebno mi je teško padalo što je moj društveni život pretvorilo u minsko polje gdje je krivo izgovorena riječ značila eksploziju srama od koje bih se povukla nazad u svoj oklop koji me štitio od drugih ljudi, ali i sprječavao druge da mi se približe i bolje me upoznaju. A čovjek je prije svega društveno biće. Mala beba u kontaktu s majkom postupno spoznaje sama sebe. Kako raste, obitelj i okolina također ju oblikuju. Sposobnost dobre komunikacije iznimno je važna. Mucanje čini odnose puno težim, posebno u ovoj osjetljivoj fazi adolescencije kad pokušavamo pronaći svoje mjesto i negdje pripadati.

Psihoterapija i mucanje

Osjećam u ovom momku svu silinu osjećaja koje pubertet i adolescencija nose, a k tome još obojeno negativnim iskustvom mucanja koje nosi još dodatni teret srama, krivnje, ljutnje, anksioznosti, manjka samopouzdanja, nezadovoljstva, frustracije… A ove godine dovoljno su teške i bez toga. Ali ne mora biti tako. Psihoterapija je jedan od načina kako pomoći sebi, izbaciti sve one potisnute osjećaje koji nas drmaju iznutra, isplakati tugu, ispucati ljutnju, proći kroz osjećaje srama, krivnje, straha, neugode, anksioznosti kako bismo se sprijateljili s njima i ublažili njihovu razornu snagu. Na taj način gradimo novo samopouzdanje koje će nas voditi većoj ljubavi prema samima sebi, a samim time i prihvaćanju sebe. Ovo se ne odnosi samo na ljude koji mucaju, odnosi se na sve.

Nedavno mi je u psihoterapiju došla jedna klijentica zbog ogromnog straha i srama koji osjeća pred autoritetom, posebno muškim autoritetom te zbog toga ima problema na poslu, ne može se izboriti za sebe pred šefom i promaknuće na bolju poziciju i veću plaću joj stalno izmiče. Kada smo počele kopati po tom njenom strahu i sramu, shvatila je da je u pozadini njezin strogi otac koji je čeličnom rukom vladao u svojoj obitelji i kojeg je morala bespogovorno slušati jer njezino mišljenje i želje nisu bile važne. Postavljanje osobnih granica, odnosno sposobnost da kaže ne te borba za sebe, bili su joj potpuna nepoznanica. Taj obrazac ponijela je sa sobom u život.

Kada je isplakala svu tu tugu zbog neviđenosti i osjećaja bezvrijednosti, a zatim istresla bijes zbog onoga što je trebalo biti, a nije bilo, došla je do spoznaje da dovoljno vrijedi takva kakva jest i da ima pravo na svoje želje i potrebe. Polako pronalazi snage i hrabrosti u sebi da se suprotstavi šefu, ali i drugim autoritetima oko sebe. Često postavljamo sami sebi prepreke ili ograničenja koja uglavnom nemaju veze sa stvarnošću, ali imaju veze s uvjerenjima koja smo pokupili onako nesvjesno i usput, najčešće od svojih roditelja. A onda ta nesvjesna ograničenja i uvjerenja prenosimo dalje na svoju djecu. Međutim, može i drugačije. Možemo prekinuti taj transgeneracijski niz tako što ćemo ga osvijestiti, a onda raditi na tome da ga promijenimo te na taj način dati sebi i svojoj djeci priliku za bolji život.

 

Autorica: Vesna Palaversa (tjelesno orijentirana psihoterapija)