Ni jedna nasilna veza nije započela šamarom - što prethodi femicidu i kako ga možete prepoznati?

Femicid je najekstremniji oblik rodno uvjetovanog nasilja, a podrazumijeva zločin iz mržnje (ubojstvo) nad ženama i djevojkama zato što su žene. Razlikujemo intimni i neintimni femicid, ovisno o tome tko ga je počinio. Ovaj članak bavit će se intimnim femicidom koji se odnosi na ubojstvo žene od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera.

Kao magistra socijalnog rada, ali prvenstveno kao žena, smatram kako je ovo iznimno važna tema o kojoj se u našem društvu premalo priča te se premalo o njoj piše u medijima (bar na ispravan način i bez bombastičnih naslova). U posljednje vrijeme svjedočimo pravoj pandemiji femicida i nasilja nad ženama općenito, a ako vas zanima kako prepoznati muškarca koji je spreman na femicid i koje obrasce ponašanja nasilnici ponavljaju – nastavite čitati!

Porazna statistika - u posljednjih 20 godina u Hrvatskoj je ubijeno čak 400 žena

Iz godine u godinu slučajevi nasilja nad ženama i njegova najekstremnijeg oblika femicida, kako u Hrvatskoj tako i u regiji, ponavljaju se. Žene bivaju zlostavljane i ubijene u vlastitim domovima, na ulici, ali i na radnim mjestima. Nasilje je postalo toliko učestala pojava da smo kao društvo na njega gotovo oglušili, što nikako nije dobro.

Prema izvješću pravobraniteljice za ravnopravnost spolova femicid je u Hrvatskoj u stalnom porastu. U posljednjih 20 godina ubijeno je čak 400 žena. Prošle godine ubijeno je 13 žena, a njih 12 ubili su sadašnji ili bivši partneri / supružnici. Porazna je informacija i ta kako je Hrvatska u Europskoj uniji na trećem mjestu po broju femicida u odnosu na broj stanovnika. To itekako ukazuje da je u našem društvu nešto trulo i da se hitno treba mijenjati iz temelja.

Što prethodi femicidu?

Iako je u našem društvu uvriježeno mišljenje kako postoje „idealan nasilnik“ i „idealna žrtva“, pravo stanje stvari uglavnom je drugačije. Da, istina je da nasilje često čine osobe koje su ovisne o alkoholu ili drogi, koje imaju neku psihijatrijsku dijagnozu ili općenito iskazuju neprikladne obrasce ponašanje u različitim životnim poljima. Međutim, nasilje nerijetko čine i osobe koje su utjecajni članovi društva i za koje nikada ne biste rekli da će se srozati toliko nisko. U slučaju nasilja nad ženama i femicida počinitelj je često muškarac koji se nalazi na poziciji moći, financijski je dobro potkovan te utjecaj kojim raspolaže iskorištava kako bi prikrio nasilje i spriječio žrtvu da ga ostavi.

Nasilje nije samo udaranje, gušenje i drugi postupci kojima se primjenjuje sila. Nasilje je i okrivljavanje, vrijeđanje, ponižavanje, izoliranje, kao i mnogi drugi postupci. Kada je u pitanju fizičko nasilje, svatko od nas znao bi reći gdje nas je netko udario i koje nas mjesto boli. S druge strane, psihičko nasilje često je neprepoznato, kako od žrtve tako i od društva te zbog toga može djelovati razarujuće.

Prisilna kontrola - najbolji indikator partnerskog femicida

Mnoge žene koje su bile žrtve nasilja, opisivale su različita ponašanja koja su za njih bila gora od batina, odnosno od korištenja fizičke sile (Stark, 2009). Takva ponašanja mogu se svesti pod pojam prisilne kontrole koja je najbolji indikator partnerskog femicida. Prisilnu kontrolu osmislio je sociolog i forenzički socijalni radnik Evan Stark, a ona podrazumijeva psihičko nasilje koje uključuje verbalne napade, prijetnje, zastrašivanje, ponižavanje, kontroliranje svakodnevnog ponašanja, socijalno izoliranje, financijsku kontrolu i slično. Prisilnom kontrolom žrtva postaje taoc zlostavljača, a krajnji je cilj uspostavljanje i održavanje nadmoći nad njom u svakom aspektu njezina života (Stark, 2013).

Nasilnici prisilnu kontrolu počinju upotrebljavati na samom početku romantične veze, ali tada je riječ o blažim oblicima koje većina ljudi neće prepoznati kao nasilje. Prisutan je tzv. love bombing koji podrazumijeva da nasilnik na samom početku veze na različite načine koristi emocionalne manipulacije  kako bi pridobio žrtvu – ekspresno joj govori kako je ljubav njegova života, kako mu je sve na svijetu, nagovara ju da počnu živjeti zajedno, želi da su stalno zajedno, pažljiv je i podržavajući. Kontrola i manipulacije prisutne su i tada, ali rijetke su osobe koje će ih prepoznati.

Primjerice, ako žena poželi otići u izlazak s prijateljicama, on će joj reći da ne ide jer on želi da tu večer budu zajedno i provedu kvalitetno zajedničko vrijeme. Jednom kada se žena zaljubi i veza postane ozbiljnija, nasilnik će polako početi pokazivati svoje pravo lice i prethodno navedena rečenica zvučat će tako da on ne želi da žena igdje ide zato što su sve njezine prijateljice loše osobe, ne vole njega i imaju loš utjecaj na nju. Mnoge žene neće poslušati to što on govori, neće dati da se o njihovim prijateljicama priča na takav način i to će većinom dovesti do svađe. S obzirom na to da se žrtva u tom trenutku već zaljubila, često će popustiti samo da se ne bi svađali, što će posljedično dovesti do sve veće izolacije i smanjenja druženja s bliskim osoba sve dok ona ne postane u potpunosti „njegova“.

Protekom vremena prisilna kontrola postaje sve izraženija i brutalnija. Žrtva postaje svjesna da on nije baš tako divan i krasan kako je mislila, ali tada je najčešće već duboko zaglibila u taj odnos iz kojeg otići nije ni najmanje lako. U nekim slučajevima pojavljuju se fizičko nasilje i različite vrste prijetnji i ucjena. Povremeno se pojavljuju tzv. faze medenog mjeseca koje podrazumijevaju kraće vremenske periode kada se nasilnik ispričava, obećava kako više neće raditi probleme, obasipa žrtvu različitim znakovima pažnje i slično. Takve faze najčešće su kratkog trajanja i nakon njih uglavnom slijedi još ekstremniji oblik nasilja.  

Žena kao zarobljenik – psihološki lom žrtve

Glavna je tehnika prisilne kontrole usađivanje straha. Fizičko nasilje užasno je, ali ono što najčešće zarobi žene u nasilnom odnosu, jest strah od onoga što bi nasilnik još mogao učiniti (Stark, 2009). U ovoj fazi žrtva je izolirana od obitelji i bliskih prijatelja u tolikoj mjeri da nema podršku okoline, što odlazak iz nasilnog odnosa čini vrlo teškim. Često financijski u potpunosti ovisi o nasilniku budući da ju je isti uvjerio kako je dovoljno da samo on zarađuje i da ona ne mora raditi. Zašto je to napravio? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan  - žena žrtva nasilja teško će se odlučiti na napuštanje nasilnog partnera ako je ekonomski o njemu ovisna.

S druge strane, ako je žena financijski neovisna, automatski je u boljoj poziciji za preživljavanje, pronalazak sigurnosti te uzdržavanje sebe i djece (Moe, 2008). Nasilnik nadzire i kontrolira svaki njezin korak i daje joj do znanja da je sveprisutan što dodatno uvećava strah. Ljubomoran je i opravdava svoje nasilničko ponašanje tako što ženu uvjerava kako je ona ta koja je kriva za njegove postupke. Posramljuje ju i degradira tako narušavajući njezino već sniženo samopouzdanje. Ako imaju zajedničku djecu, prijeti joj kako će ih oduzeti, kako će nju smjestiti na psihijatriju jer joj nitko neće vjerovati i slično. Sve to i mnoga druga ponašanja dovode do psihičkog loma žrtve koja se osjeća bespomoćno i teško donosi odluku da napusti nasilnika.

Femicid se ne može spriječiti – istina ili mit?

Zabrinjavajuće je što se u javnom prostoru femicid često predstavlja kao izolirani incident koji se ne može spriječiti, što ne može biti dalje od pravog stanja stvari. Vrlo su rijetki slučajevi u kojima će muškarcu, da se laički izrazim, samo tako pasti na pamet da ubije svoju suprugu ili partnericu. Takvom tragičnom događaju u velikoj većini slučajeva prethodi ozbiljno i dugotrajno nasilje. Kaznenih djela uvijek je bilo i uvijek će ih i biti, ali kada je u pitanju femicid, neosporno je da se isti često može predvidjeti pa tako i spriječiti, pogotovo ako je žena prijavljivala nasilje.

On se najčešće događa onda kada nasilnik izgubi kontrolu nad žrtvom, a to je uglavnom onda kada ona odluči prestati trpjeti nasilje i ode iz nasilnog odnosa. Naime, prekidom veze prisilna kontrola najčešće ne prestaje. Nasilnik baš tada, u punom smislu te riječi, želi kontrolirati žrtvu jer je bijesan što ga je napustila. Ako su u cjelokupnoj situaciji prisutna zajednička djeca, nasilnik ih iskorištava kako bi kontrolirao žrtvu i manipulirao njome, ali i pravosuđem. Često ju uhodi i ponavlja nasilje (najčešće psihičko, a nerijetko i fizičko).

Što se treba promijeniti u zakonu?

Kada ga žena prijavi, nerijetko biva kažnjen, ali te kazne, nažalost, nisu dovoljno efikasne da bi zaustavile potencijalni femicid. Naime, zabrana prilaska žrtvi koja se nasilnicima često izriče, budimo realni, nije nešto što će nasilnika spriječiti da ubije žrtvu ako je to naumio. Naše društvo tome je svjedočilo previše puta. Pohvalno je što se nedavnim izmjenama zakona femicid počeo klasificirati kao kazneno djelo, ali poanta je da učinimo sve da do njega ne dođe. Ako u teoriji znamo da su određena ponašanja prediktor najtežih oblika nasilja u koje spada i femicid, onda bi ista trebali kažnjavati puno strože nego što je to slučaj. Smatram kako bi se zatvorske kazne trebale izricati za sve oblike nasilja, a mišljenja sam da bi se uz njih trebale izricati i pozamašne novčane kazne. Ne svima, ali pojedincima je dovoljno da ih se ekstremnije „lupi po džepu“ i tako im se da do znanja da se njihovo ponašanje neće tolerirati.

Nadalje, mislim da bi svaki nasilnik morao biti uključen u psihosocijalni tretman zbog prevencije daljnjeg nasilničkog ponašanja te da bi se isti trebao početi provoditi „sada i odmah“, a ne da se čeka mjesecima na početak. Osim toga, mislim da bi svaku osobu koja je osuđena za nasilje policijski službenici trebali kontrolirati i tako dati do znanja da su oni tu i da prate kako se ponaša (pogotovo ako žena žrtva nasilja izražava strah da bi joj se nešto moglo dogoditi).

Femicid kao društveni problem – što možemo učiniti?

Dovoljno je pogledati komentare na društvenim mrežama i svatko iole normalan zapitat će se u kakvom mi to društvu živimo i ima li uopće nade za nas. Sablaznili su me komentari u kojima se žene proziva jer ne predstavljaju koncept idealne žrtve u očima dežurnih komentatora s društvenih mreža. Zamislite koja je hrabrost potrebna da žene javno objave snimke, fotografije i medicinske nalaze iz kojih je vidljivo da su žrtve nasilja. Kao nagradu dobile su niz uvredljivih komentara, bombastičnih medijskih napisa i sumnji u to da su pretrpjele nasilje iako su crno na bijelo dokazale da jesu žrtve.

Sve to pokazuje koliko kao društvo nismo senzibilizirani i koliko je nasilje kod nas uobičajena pojava koja se normalizira. Smatram da je ključ u edukaciji od malih nogu. Za neke starije generacije možda nema pomoći, ali djecu bi se trebalo učiti (u obitelji i u školi) kako je svako nasilje neprihvatljivo - za njega ne postoji opravdanje i žena nije zaslužila nasilje samo zato što je, primjerice, napravila neku estetsku korekciju ili je u izlasku s prijateljicama pila alkohol.

Problem sa sigurnim kućama

Problem je i u onima kojima su na vlasti, a koji rade premalo da bi se ovaj problem riješio. Dovoljno je kao primjer uzeti Istanbulsku konvenciju koja je u Hrvatskoj stupila na snagu još 2018. godine. Njome je, između ostalog, propisano da bi u Hrvatskoj trebalo biti puno više sigurnih kuća nego što ih u stvarnosti imamo (bar jedna u svakoj županiji). Sada je 2023. godina, a po pitanju otvaranja novih sigurnih kuća nije se napravilo gotovo ništa. Socijalna sam radnica i svaki put kada mi na razgovor dođe žena koja je pretrpjela nasilje, dužna sam joj ponuditi smještaj u sigurnoj kući. Ako žena kaže da na to pristaje, gotovo se uvijek događa to da u postojećim sigurnim kućama nema mjesta. Ako ga i ima, često se dogodi  situacija da bi žena koja je iz Zagreba morala na smještaj u sigurnu kuću ići na drugi kraj Hrvatske jer samo tamo ima mjesta. Velika većina kada to čuje odustane od smještaja, što je meni u potpunosti razumljivo. Osim toga, nerijetko se događa da žene žrtve nasilja na kraju moraju dati otkaz da bi uopće mogle dobiti smještaj u sigurnoj kući. Na taj način država zapravo tjera žrtvu natrag u ruke nasilnika i onda se mi kao društvo čudimo zašto žena nije otišla iz nasilne veze.

Mislim da je nedopustivo da u presudama za nasilje nad ženama pravosuđe u obzir uzima „olakotne okolnosti“, u vidu toga da je neki muškarac branitelj, ugledan građanin i slično. Ne postoje opravdanja i olakotne okolnosti kada je nasilje u pitanju. Ne postoje ni opravdanja kada mi kao društvo okrećemo glavu od nasilja koje vidimo ili čujemo u svojoj okolini. Kako bismo zaštitili sebe i druge, potrebno je educirati se, prepoznavati nasilje u svim svojim oblicima, čitati i slušati tuđa iskustva. Ako znate ili sumnjate da je vama bliska žena žrtva nasilja, dajte joj do znanja da nije sama, budite uz nju, prijavite nasilje i ohrabrite ju da potraži stručnu pomoć. Mnogi će reći da to neće dati pozitivne rezultate, ali još je gore ne učiniti ništa, ignorirati nasilje i pustiti da isto završi fatalnim ishodom.

Foto: Unsplash / Pexels

Pripremila: