Moja mama i ja - toliko različite, a toliko iste

Kad sam izabrala ovu temu, mislila sam da će tekst biti gotov najbrže do sada. A evo me, skoro dva mjeseca poslije s naslovom i praznim papirom. Što je zapravo jako čudno jer bih o svojoj majci mogla napisati romane. Pretpostavljam da mi je sad to puno teže jer sam sada i ja mama. Zapravo, tekst bi se trebao zvati Ja kao mama vs. moja mama. No, negdje treba započeti - najbolje od početka.

Dok nisam izašla iz puberteta, za mene je postojao samo moj tata

To što sam bila tatina kćer, nije nimalo čudno. Osim što sam jedinica i za nas je dvoje vrijedilo pravilo o toj svemirskoj ljubavi očeva i kćeri, moj je tata bio broj 1, zakon, moje sve. Bila sam i njegova curica i tatin sin. Mislim da sam se i mami popela na glavu sa svojim hvaljenjem „mog tae“ (da ga ne bi slučajno netko prisvojio). Već sam pomalo i zaboravila, a onda me mama nedavno podsjetila da smo se u mom pubertetu ona i ja neprestano svađale. Sad kad gledam unazad, nije mi jasno zašto jer imam osjećaj da mi je baš ona bila najbolja prijateljica cijeli život. Ali i ta faza svađanja majke i kćeri neizbježna je. Tada mi se činilo da mi ona baš ništa ne dopušta, da je prekonzervativna, a tata je cool i popustljiv. A onda, s prvim ozbiljnijim ljubavima i na početku nešto samostalnijeg života, mama mi je postala centar svijeta. Sjećam se sati i sati naših razgovora dok sam bila na fakultetu i koliko sam plakala od sreće kad mi je dostavila paket svog kuhanog graška koji sam inače mrzila. (Od tad ga obožavam). Što sam bivala starija, sve sam ju više razumjela, sve sam ju više cijenila i, suprotno od onog „ja nikad neću biti kao moja mama“, poželjela sam da sam joj sličnija. (Što nije bilo jednostavno jer sam po karakteru tatina kopija).

U braku nam je postala bračni savjetnik

Premda se neposredno nakon mog stupanja u brak moja mama rastala i tada to nisam razumjela, za moj je brak ona postala bračni savjetnik čiji je telefon dostupan 0 - 24  h. Zahvaljujući njezinoj iskrenosti, oboje smo uspješnije prebrodili bračne krize i probleme i lakše uvidjeli greške roditelja koje ne bismo trebali ponavljati.

Onda su došla moja djeca

Prije nego što sam rodila prvo, jedna mi je prijateljica rekla da ću dobivati savjete o majčinstvu sa svih strana, ali da nikoga neću poslušati kao svoju mamu. Međutim, u mom slučaju to i nije bilo baš tako. Dok sam u svim drugim stvarima danas zaista slična njoj, naši se stilovi majčinstva razlikuju, iako je esencija ostala ista.

Našim mamama treba čestitati na uspješnom odgoju tih 90-tih

Većina nas koje smo sada mame, djeca smo devedesetih. I premda nas, unatoč ratu, većinu za djetinjstvo vežu lijepe uspomene, nismo ni svjesni koliko je našim mamama i roditeljima općenito tada bilo teško. Toliko sam puta znala samo mahnuti rukom na mamino „Zar ti misliš da smo mi to imali?“ Odjeća se redovno prenosila od jedne do druge mame, kao i cijela baby oprema i svi smo ispali normalni, zdravi, pametni bez obzira na to što nismo imali dječje sobe u neutralnim beige instagramskim tonovima. Sada mi je jasno da su nas odgajali u vremenu kad se preživljavalo, kad je često jedan roditelj radio i nisu mogli priuštiti vrtić da drugi može raditi, a mi se danas natječemo u tome čija djeca idu u privatni vrtić, a čija u gradski... Ono kakva ćeš majka biti, osim o odgoju, u mnogočemu ovisi i o vremenu u kojem smo odgajani.

Moja je mama bila potpuna imajući samo mene, ja sam se od početka vidjela sa dvoje djece

Ta su vremena definirala i to da sam ja ostala jedino dijete mojih roditelja. Ili nije bio pravi trenutak ili je egzistencija bivala dovedena u pitanje, a na koncu, sad kad pričam s mamom, ja sam bila centar njezinog svijeta i sebično me imala za sebe. I moju su mamu morila slična pitanja kao mene prije nego što mi se rodilo drugo dijete. Hoću li ga voljeti isto? Mogu li oboje voljeti jednako? Hoće li se prvo dijete osjećati ugroženim zbog pažnje i nježnosti koje ću dati drugome? Srećom, ja sam bila nešto hrabrija od moje mame. Znala je i ona da bi sve to bilo jednako kao sa mnom, ali nedostajalo joj je hrabrosti i sigunosti. Danas kaže da je potpuna jer ima mene. Isto sam i ja mislila sa svojom kćeri. Sebično sam ju držala uz sebe u želji da ne propustim niti jedan trenutak njezina djetinjstva. A onda sam dobila sina koji mi je preokrenuo svijet i koji mi je pokazao da sam tek sad potpuna.

Možda se razlikujemo u pristupu odgoju, ali u srcu smo jednake

Kada sam dobila sina, shvatila sam da o dječacima, a očito i o muškarcima, ne znam ništa. Ispostavilo se da o malim dječacima ne zna ništa ni moja mama. Ne krivim ju jer sam joj ja bila jedina, a ja sam bila dijete jednorog - jela, spavala, smijala se i sjedila gdje me staviš. I baš jučer kad je moj sin u pokušaju realiziranja jedne ne baš genijalne ideje na klackalici zaradio prvu ozbiljniju modricu, ja sam se naljutila na moju mamu. Naravno da je njezin prvi komentar bio da ga „moram paziti i da sam preopuštena“. Da, mama, dok se moj jednogodišnji sin pokušao klackati, ja sam ugrađivala trepavice. Općenito često čujem i od moje mame i mama mojih prijateljica da smo preopuštene i da one ne bi niti sekundu ispustile dijete iz vida. Ali to je samo sekunda. I dok sam ja mojoj mami pala samo jedan rekordni put (o tome slušam cijeli život), zbog te nedovoljne opuštenosti ja sam danas malo manje hrabra, malo manje neustrašiva i puno manje spretna nego moja djeca. Jasno, kad to napomenem mami, ona se uvrijedi s komentarom poput „Zar hoćeš reći da ja nisam bila dobra mama?"

Eh, mama, ne da si bila dobra, već si bila i jesi najbolja. Znaš kako to znam? Zato što si sada mojoj djeci najbolja baka na svijetu. Volim tvoje strpljenje, tvoju nježnost i osjetljivost na sve nas. Nadam se da ću s godinama i ja biti još strpljivija, nježnija i osjetljivija.

Volim što će moja djeca uvijek više voljeti tvoju juhu od rajčice i tvoj pečeni krumpir. Ali, mama, ja i dalje ne planiram peći kolače ni faltati zavjese i sasvim je u redu ako ćemo nedjeljom jesti vani. Znam da si ponosna što sam od tebe „pokupila“ sve tvoje boljke i male opsesije. Nema šanse da iz ove kuće itko izađe neopeglan! Perem wc svaki dan i, što bi ona rekla, pod se može i polizati.

Znam da me ne osuđuješ što sam potrošač, ali znaš da sam slaba na njih. Znam da ti je to poznato, pogotovo ona „ja ne moram, ali oni će imati“. Koliko rečenica svoje mame izgovorim svaki dan, nisam ni svjesna! Možda sam opuštenija, ležernija, modernija, ali u jednome sam ista ona - baš kao i moja mama, i ja sam jedna od onih žena koja je stvorena da bude mama.

Foto: Canva

Pripremila: