O važnosti osobnih granica - zašto nije dobro neprestano ugađati drugima?

Okruženi smo različitim ljudima na svijetu, no definitivno znamo prepoznati ljude koji bi taj isti svijet preokrenuli kako bi nama bilo barem mrvicu ljepše i zgodnije, čak i onda kada je to sasvim nepotrebno. Naravno, ne mislimo ovdje na roditelje i njihova tipična zaštitnička ponašanja (iako nam i oni ponekad upadaju u ovu kategoriju), već na ljude s prenaglašenom sklonošću da ugode drugim ljudima što je više moguće. Osobe koje se ističu po tome što u velikoj mjeri ugađaju drugima (eng. people pleasers), za cilj imaju upravo opisanu „titulu“ – biti poslušan, dobar prema svima, maksimalno izbjeći svaki znak konflikta ili prozivke i osigurati da je drugima u njihovu društvu lijepo kako bi svi bili zadovoljni. Ovaj opis možda zvuči kao nešto nemoguće i neostvarivo - to je zato što tako i jest!

Iako ovime nipošto ne želimo naglasiti da je loše biti dobar prema drugim ljudima – na kraju krajeva, svima nam je ljepše u društvu s ljudima koji se barem povremeno slažu s našim mišljenjem, reagiraju na našu komunikaciju u razgovoru i pozitivni su prema nama – prekomjerna ugodnost sa sobom nosi određenu cijenu zbog koje valja razmisliti o isplativosti zanemarivanja vlastitog stajališta.

Prenosimo u cijelosti tekst Kristine Škrlec s portala Nepopularna psihologija.

Gdje sam tu ja?

Nije upitno da ljudi učestalo traže što im treba, a činjenica da nekome to i omogućavamo, za nas nerijetko znači da padamo u drugi plan. Ostvarivanje tuđih želja ponekad može značiti da ne dobivamo to što nama treba ili što mi želimo, a povlađivanjem drugima moguće je da i sebi i njima činimo medvjeđu uslugu jer ono što ljudi žele, nije nužno uvijek dobro za njih. Ono što people pleasere identificira, sklonost je naglašenom konformiranju grupi (što je posebno zabrinjavajuće kada osobe u stvarnosti imaju vrlo suprotna mišljenja pa takvom komunikacijom izostaju njihov doprinos grupi i konstruktivni prijedlozi).

Osobe koje ugađaju drugima mogu izazvati suprotan efekt od očekivanog

Briggs i suradnici pokušali su 80-ih godina prošlog stoljeća definirati people pleasing ponašanje ili ugađanje drugima kao promjenu vlastitog ponašanja kako bismo usrećili druge, međutim u ovakvoj definiciji izostaje naglasak na razliku u odnosu na zdravo prosocijalno ponašanje. Ovdje govorimo o stavljanju tuđih želja i potreba ispred vlastitih po cijenu naše dobrobiti (prema definiciji Tariqa i suradnika iz 2021.). U tom pogledu, taktika osoba koje ugađaju drugima, oblik je manipulacije jer podrazumijeva strategiju ponašanja u kojem se svjesno upravlja komunikacijom i bira se onaj pristup koji osobu dovodi do postizanja ciljeva, pri čemu se komunicira neiskreno i druge se osobe obmanjuju.

Paradoksalno, kada drugi prepoznaju people pleasere, nisu skloni nužno ponašati se prema njima zahvalno i s puno poštovanja, već se takvo ponašanje ljudi nerijetko iskorištava i izaziva suprotan efekt. Ugađanje je ponašanje koje polazi od pretpostavke da tuđe potrebe imaju veću vrijednost od naših vlastitih i da se konflikt pod svaku cijenu mora izbjeći, pri čemu se izbjegava i teži dio komunikacije kojom bismo tipično došli do kompromisa.

Ličnost people pleasera

U svojem istraživanju iz 1994. godine Robins i suradnici naveli su da ponašanja ugađanja drugima u većoj mjeri iskazuju osobe koje visoko vrednuju pozitivne socijalne interakcije i osobe koje u većoj mjeri ovise o drugima. Druga strana kontinuuma opisanog ponašanja (inzistiranje na vlastitim zahtjevima bez kompromisa) povezana je s problemima u socijalizaciji i s poteškoćama mentalnog zdravlja. Očekivano, rigidnost u bilo kojem smjeru dovodi do nepovoljnih ishoda i smanjene vjerojatnosti da se zadovolje želje što većeg broja ljudi.

U spomenutom istraživanju navodi se i to da ljudi koji prekomjerno ugađaju drugima iskazuju i više razine sociotropije, definirane kao ponašanja u čijoj podlozi su snažan poriv za ostvarenjem odnosa bez konflikata i poriv za stjecanjem odobrenja za svoje ponašanje (ili izbjegavanjem osuđivanja). Bagby i suradnici ovaj su nalaz pretočili u općepoznate crte ličnosti te naveli da osobe koje postižu više vrijednosti sociotropije ujedno ostvaruju više rezultate i na dimenzijama ugodnosti te neuroticizma. 

Ovaj nam nalaz govori da people pleaseri s jedne strane teže skladnim odnosima, a s druge imaju sklonost doživljavanju neugodnih emocija s kojima se teško nose. Ova kombinacija sklonosti u ponašanju rezultira time da im situacije u kojima ne ispunjavaju tuđe želje vrlo teško padaju pa ih nastoje maksimalno izbjeći.

Možda se pitate na kakva je ponašanja spreman ekstremni „ugađač“. Neka od istraživanja pokazala su da people pleaseri idu do sljedećih granica:

  • umanjuju vlastite kvalitete i namjerno smanjuju svoju akademsku učinkovitost kako ne bi izazvali reakciju drugih koji se žele osjećati uspješnima i pametnima 

  • imaju veću vjerojatnost "lajkanja" i reagiranja na tuđe objave na društvenim mrežama u odnosu na prosječnu osobu

  • razvijaju simptome poremećaja u prehrani iz želje da ne uvrijede nekoga izgledom svojeg tijela

Osoba koja ugađa drugima pod dojmom je da se tako mora ponašati. Aaron Beck, sada već poznati psiholog, izjavio je 80-ih godina prošlog stoljeća da ljudi ugađaju drugim ljudima jer imaju pretjerano rigidna i nerealna očekivanja od društvenih interakcija. People pleaseri previše su angažirani u bivanje prihvaćenima od strane drugih ljudi i misle da to mogu postići samo pozitivnim socijalnim interakcijama. Istovremeno, negativne socijalne interakcije za njih su vrlo potresne i ostavljaju ih pod dojmom da oni jednostavno nemaju kapacitete za nošenje s takvim konfliktima. Za prave „ugađače“ glavni način da se osjećaju sigurno i voljeno, jest kroz stjecanje kontinuiranog i prenaglašenog odobravanja drugih.

Tko prekomjerno ugađa i kako prestati? ​

Među važnijim faktorima koji utječu na sklonost ugađanju ljudima, svakako su stil privrženosti i socijalizacija. Drugim riječima, ljudi koji su nesigurno privrženi, naročito ako imaju i naglašen strah od napuštanja ili odbijanja, skloni su različitim taktikama izbjegavanja mogućeg odbijanja, a to uključuje i people pleasing ponašanja. Uz to, spomenuta ponašanja primjećujemo češće kod ljudi čija uloga u društvu nalaže da stavljaju prioritet na tuđe potrebe, odnosno kod žena u zapadnjačkim kulturama. S druge strane, u kulturama okrenutim kolektivizmu (gdje su svi socijalizirani s vrijednostima skladnih odnosa u fokusu), rodne razlike u pogledu na ova ponašanja znatno su manja.

Uz navedeno, osobe koje postižu visoke rezultate na mjerama sociotropije, izvještavaju i o većem broju simptoma anksioznosti i depresije. Naravno, razmišljamo li stalno o tome kako usrećiti druge, što je jedna od stvari na koju ne možemo utjecati unatoč svem trudu, morat ćemo se suočiti s mnogo nesigurnosti – zbog čega se zasigurno nećemo osjećati dobro.

Komunicirati bismo trebali jasno i s poštovanjem prema osobi kojoj se obraćamo

Među nekim od pogrešnih uvjerenja koje people pleaseri imaju, skriva se i ono da će im drugi ljudi, budu li se oni ponašali maksimalno ugodno i dobro u svakoj interakciji, vratiti istom mjerom. Osim što ovakva očekivanja dovode do razočarenja, zanemaruju odgovornost osoba za vlastita ponašanja i zauzimanje za sebe kada žele promjenu ili traže nešto.

Umjesto pasivnim ili agresivnim putem (ili kombinacijom ovih pristupa), svoju komunikaciju trebali bismo iznijeti na jasan način i s poštovanjem, odnosno sukladno principima asertivnog komuniciranja kako bismo ostvarili vlastite želje uzimanjem u obzir i tuđe potrebe ili želje te postizanjem dogovora. Pravo prihvaćanje od strane drugih dolazi upravo od osoba s kojima možemo razgovarati i o teškim temama te priznati kada nešto želimo promijeniti i zauzeti se za sebe.

Ponekad zauzimanjem za sebe ne postižemo željene rezultate i možda ne nailazimo na razumijevanje te je tada potrebno istaknuti osobne granice. Sam ovaj pojam osobama koje su sklone ugađanju predstavlja nešto strašno jer je usmjeren na odvajanje među ljudima, no riječ je o ponašanju koje nam pomaže i oblik je brige o sebi. Druge osobe nemaju pravo upravljati našim vremenom ni postupcima, kao ni inzistirati na podređivanju drugih vlastitim potrebama, zbog čega je važno da identificiramo ono što je nama potrebno i podsjetiti druge na to.

Zdrave granice omogućuju nam da imamo odnose u kojima ne kompromitiramo vlastita mišljenja, osjećaje i želje kako bismo se uklopili u tuđa očekivanja te nam omogućuju da produbimo postojeće odnose kao ravnopravni sudionici razgovora jer naše su mišljenje i potrebe jednako važni.

Izvor: Nepopularna psihologija

Foto: Canva, Freepik