Pogledala sam film Blonde - evo zašto mislim da nije vrijedan gledanja

Volim biografske filmove, pogotovo kada je riječ o velikim umjetnicima koji su nepresušan izvor inspiracije filmašima diljem svijeta već desetljećima. Marilyn Monroe, odnosno Norma-Jean Baker inspiracija je redateljima, producentima i umjetnicima filmske industrije otkako se pojavila u javnosti pa sve do danas – 60 godina poslije.

imdb.com

Nisam puno istraživala najnoviju verziju filma o najpoznatijoj plavuši na svijetu prije nego što sam se upustila u gledanje, no možda sam trebala jer da sam znala što me čeka, mislim da bih pametnije utrošila nešto manje od tri sata svoga života. Ipak, u zadnje vrijeme Netflix radi sve bolje filmove, čak i poneke nominirane za Oscara, a hit kao što je Blonde nisam željela propustiti. Najnoviji filmski uradak o Marilyn Monroe nije biografski, već inspiraciju crpi iz fiktivne biografije koju je napisala Joyce Carol Oates. Redateljskog posla prihvatio se Australac Andrew Dominik i po mom mišljenju potpuno podbacio te me uvjerio da njegove filmove više ne gledam.

Film počinje 1933. kada je u Los Angelesu buknuo požar. Malena Norma-Jean živi s majkom koja je mentalni bolesnik, mrzi svoje dijete i krivi ju za to što ju je njezin otac napustio. Majka sumanuto juri autom po gradu, a kad je policija vrati, u kadi prepunoj vruće vode pokušava zadaviti vlastito dijete. Norma-Jean uspijeva pobjeći do prvih susjeda, no to ju neće izvući od sudbine koja ju čeka – boravak u sirotištu dok je njena majka u psihijatrijskoj ustanovi.

 

Već sam početak bio mi je težak i mučan jer nisam znala te detalje njezina djetinjstva, no nadala sam se da će se dalje radnja lijepo razvijati i da će mi film probuditi stotine emocije. Oh, kako sam se prevarila. Nakon ovog uvoda film odjednom skače na vrijeme kada je Marilyn već velika zvijezda, seks-simbol i „preko kreveta“ traži svoje mjesto u Hollywoodu. Druga gnjusna scena koja može parirati jeftinim porno-filmovima, predstavlja prezgodnu plavušu u sceni silovanja za veću svrhu. Nakon tih prvih pola sata ugasila sam film i krenula čitati komentare na internetu čisto da vidim jesam li samo ja fulala poantu ili s ovim filmom nešto ozbiljno nije u redu.

Čini mi se da nisam jedina koja je zgrožena ovakvim prikazom žene, a pogotovo ovakve ikone kao što je Monroe. Nisam obraćala pažnju da je film označen kao 17+, ali brzo su mi stvari postale jasne i ostatak filma jedva sam čekala kraj. Merlinka je u filmu prikazana kao tipična glupa plavuša, kao žena bez trunke mozga kojom godinama upravljaju muškarci, a ona prodaje svoje tijelo iz neke unutarnje želje za dokazivanjem nastale uslijed traumatična djetinjstva i očeve odsutnosti. Teško mi je povjerovati da je netko toliko slavan poput nje dopustio drugima toliku kontrolu nad životom i vjerujem da je ona zapravo bila izuzetno inteligentna žena koja je ipak većinu svog života znala što radi. Kako bi inače postigla slavu koju je imala?

imdb.com

U ovom filmu nema tog dijela zbog kojeg volimo Marilyn Monroe i zbog kojeg godinama gledamo filmove o njoj. Unatoč svim komentarima na račun toga da je bila obična holivudska k***a, ipak ju volimo, žalimo i u jednu ruku joj se divimo. U ovom je filmu ona stereotipno prikazana kao svaka lijepa žena kojom upravljaju muškarci, stoga je gnjusno gledati njezin život očima ovog redatelja.

Seksualno iskorištavanje od strane Bobbyja Kennedyja, seks u troje sa sinovima Charlieja Chaplina, eksplicitne scene oralnog seksa, nalik su jeftinom pornografskom filmu koji je pokupio sve moguće stereotipe o ženama i plavušama. Kao da to nije dovoljno, tu su i scene pobačaja od kojih u jednoj (doduše stilski uljepšanoj) vidimo kako doktor širi spolne usne ne bi li izvukao plod. I to je za mene bilo previše - jadno, ponižavajuće i potpuno nepotrebno. Cijeli mi je film konfuzan, od glazbe i morbidnih stihova u pozadini ovih eksplicitnih scena, do preskakanja radnje samo na dijelove njezina života koji su redatelju bili zanimljivi za napraviti moderan porno-film pod krinkom priče o velikoj M.

imdb.com

Ipak, nije sve tako crno. Glumica Ana de Armas odigrala je ulogu života i dok ju gledamo u nekim najpoznatijim modnim kombinacijama slavne dive - u dolčevitama i pepita hlačama, toliko je uvjerljiva da mislimo da su pred nama oživjele fotografije prave dive. I kinematografija je odradila dobar posao. Ove (meni mučne) scene dolaze u stiliziranim umjetničkim vizualima, crno-bijelim kontrastima i za one jačeg karaktera od mene, možda će biti prava filmska poslastica.

Meni sve to nije bilo dovoljno da mi ispere gorak okus u ustima od početka gledanja filma i da se ne zapitam je li zaista bilo potrebno ženu prikazati na ovaj način. Nakon svih godina borbe za bolji položaj žena u društvu, film Andrewa Dominika djeluje mi kao tipični muški šamar. O Marilyn će se i dalje puno pisati, snimati i istraživati jer istinu o njenom životu nikad nećemo saznati. Je li bila nesretna ili ispunjena? Voljena ili iskorištavana?

Nadam se da ovaj jednodimenzionalni, seksistički, šovinistički prikaz dive neće biti ono po čemu će ju nove Netflix generacije pamtiti.

Foto: netflix/imdb

Pripremila: