"Možemo ostvariti što god želimo, trebamo samo biti hrabri i ustrajni u svojim planovima."

Okrenite se oko sebe i razmislite malo koliko se vaših prijatelja i poznanika bavi onime za što su se školovali. Kod mene je neka kombinacija – imam prijateljice fizioterapeutkinje koje imaju uspješne obrte za fizioterapiju, prijateljicu magistru hrvatskog i engleskog jezika koja ima obrt za lekturu i prevođenje, prijateljicu stručnjakinju za financije koja radi u revizorskoj tvrtki, ali imam i magistru kemije koja radi u prodaji u farmaceutskoj industriji, partnera koji je završio srednju ekonomsku školu koji radi kao social media manager u jednoj od najvećih hrvatskih kladionica te prijatelja koji je završio srednju poljoprivrednu školu i genijalac je za grafički i web dizajn. Sama sam diplomirala hrvatski jezik i povijest na Filozofskom fakultetu i radim u marketingu. Kako to?

Budimo realni, znamo li zaista s 15 godina čime se želimo baviti u životu? Kada upisujemo fakultet, koliko smo svjesni svojih sposobnosti i potreba na tržištu rada? Poklapaju li se naši interesi s realnim potrebama na tržištu rada? Mislim da na ta pitanja baš nitko nema odgovor s 15, a sigurno ni s 19 godina. Svaka čast onima koji točno znaju što žele. Znala sam i ja, no naivno sam slijedila svoje interese ne razmišljajući o realnim potrebama na tržištu rada te financijskim mogućnostima zanimanja za koje sam se školovala. Nakon što sam odradila stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa u školi i položila državni stručni ispit za profesoricu hrvatskog jezika, uslijedila je pljuska zvana stvarnost. Posla u struci nije bilo, a plaće su takve da doslovno radite za crkavicu. S profesorskom plaćom živjela bih iz mjeseca u mjesec i apsolutno si nikakvo uživanje ne bih mogla priuštiti. Takav život nisam željela, a kako sam uvijek voljela nešto piskarati, bila sam aktivna u hrpi studentskih udruga, organizirala sam događanja i putovanja, odlučila sam ispitati mogućnosti posla van svoje struke. Tada se pojavilo zanimanje community manager, a ja sam se zainteresirala jer se radilo o poslu za koji trebaš biti kreativan i vješt s riječima. Taman za mene. Nije mi dugo trebalo da nađem posao u agenciji. Krenula sam od juniorske pozicije i polako napredovala. Kroz taj sam posao shvatila da sam vrhunski multitasker i da bih mogla biti odličan projekt menadžer. Eh, da sam s 19 godina toga bila svjesna, no nema veze. Super je stvar što fakultet brusi i brojne „meke vještine“ koje su potrebne na baš svakom poslu. Uostalom, da sam znala čime ću se baviti u budućnosti, zaista ne znam koji bih fakultet uopće upisala davne 2008. godine.

Također, tehnologija nam je otvorila brojne mogućnosti koje hrvatski obrazovni sustav naprosto ne može pratiti. Da vam je netko rekao prije 15 godina da će u budućnosti postojati osobe koje će voditi komunikaciju na društvenim mrežama neke tvrtke, pitali biste se što su to društvene mreže i kako je to moguće. Danas postoje testeri aplikacija, osobe koje zarađuju igrajući igrice, osobe koje organiziraju turnire u igranju igrica, osobe koje pišu tekstove za web stranice, aplikacije, osobe koje osmišljavaju digitalna rješenja koja olakšavaju život. Neki poslovi možda nestaju, no tehnologija nam istovremeno daje beskrajne mogućnosti. Upravo zato moje brojne kolege s fakulteta uopće ne rade po školama nego u startupovima, komunikacijskoj industriji, game developmentu… I to je super jer poslovi budućnosti (točnije, sadašnjosti) trebaju multidisciplinarne stručnjake koji će svojim idejama doprinositi tvrtkama u kojima rade te društvu općenito.

Dok nam tehnologija s jedne strane daje bezbroj mogućnosti, obrtnička zanimanja odumiru, a interes za ta zanimanja među mladima opada. Treba pametno iskoristiti tehnologiju i suvremene načine komunikacije za oživljavanje obrta koji će nam uvijek trebati, bez obzira na tehnološki napredak. Osim toga, sve češće čujem da ljudi napuštaju korporacije i odlučuju se za prekvalifikaciju – slastičarstvo, proizvodnja domaće hrane, uzgoj stoke… Rekla bih da i mene to čeka u nekoj daljoj budućnosti jer mi se neće dati živjeti u gradskoj gužvi kad napunim 50 godina. Danas živimo tempom koji je ponekad zaista teško pratiti.

Tehnologija rapidno napreduje, a ljudska mašta nema granica i upravo zbog toga ne moramo strepiti ako smo završili fakultet koji možda nismo toliko htjeli niti se bojati da će nas netko smatrati manje vrijednima ako smo završili „samo“ srednju školu. Možemo ostvariti što god želimo, trebamo samo biti hrabri i ustrajni u svojim planovima.

Majka u dvadesetoj godini bez podrške obitelji - evo što bih poručila ženama iz današnje perspektive (osobna priča)

Foto: Pexels