Kada filteri postanu ogledalo – gdje prestaje igra, a počinje nesigurnost?
Nekada smo se uspoređivale s manekenkama iz časopisa, a danas to radimo s vlastitim digitalnim verzijama. Na ekranu smo uvijek za nijansu ljepše, svježije i "ispeglanije". Filteri brišu podočnjake, izoštravaju crte lica, čine ten ujednačenim i usne većima – i to sve u svega nekoliko sekundi. Sve to čini se bezazleno i uglavnom i jest tako, ali postaje problem u onom trenutku kada naš vlastiti i prirodni odraz postane nepoznanica i stranac. Naime, u doba kada je dovoljno jednim potezom prsta promijeniti vlastiti opis, pitanje više nije upotrebljavamo li filtere, već koliko smo se njima počele definirati kao osobe.
Filteri kao novo ogledalo
Filteri su u početku služili isključivo kao zabava. Malo glittera za story, bolja svjetlina za jasniju fotografiju ili zamućena pozadina za estetski dojam. Međutim, s vremenom je zabava postala navika, a navika je postala potreba. Navodi se kako se sve više žena bez filtera osjeća "neuredno, umorno ili manje privlačno" i to se odnosi kako na objave na društvenim mrežama tako i na stvarni život.
Stvarna slika više nam nije dovoljna, a istraživanja pokazuju da su žene, osobito mlađe generacije, sve sklonije uspoređivati se sa svojom filtriranom verzijom, a ne s drugim osobama. Drugim riječima, počele smo mjeriti ljepotu i privlačnost prema slici koju ni same ne možemo dostići bez neke aplikacije.
Estetika društvenih mreža
Novi ideali ljepote više se ne stvaraju u modnim redakcijama, nego u algoritmima. Društvene mreže preplavili su savršeno simetrični selfiji, savršeno oblikovani obrazi, savršena koža bez ikakvih nepravilnosti i slično. AI filteri "znaju" kakav oblik nosa, očiju ili bilo čega drugoga dobiva najviše lajkova i prema tome kroje se naše digitalne verzije.
Sve više se stvara dojam da postoji jedan obrazac ljepote te jedna vrsta lica koju algoritam nagrađuje lajkovima i pažnjom. Posljedično, sve više žena i djevojčica osjećaju pritisak da izgledaju "digitalno". To je posebno zabrinjavajuće kada su u pitanju djevojčice čiji identitet, samopouzdanje i samopoštovanje nisu razvijeni u potpunosti.
Dermatolozi i psiholozi sve više govore o fenomenu "Snapchat dismorfije" koja podrazumijeva stanje u kojem ljudi žele izgledati kao svoje filtrirane fotografije što nerijetko dovodi do narušenog samopouzdanja pa čak i odlazaka na estetske zahvate koji oponašaju digitalne efekte. Ironično je to da što više upotrebljavamo filtere, sve više počinjemo sumnjati u vlastiti izgled što u konačnici može dovesti i do problema mentalnog zdravlja.
Kada filter postane standard
Problem ne leži u samim filterima jer oni mogu biti zabavni, kreativni i umjetnički. Međutim, opasno je kada digitalno postane mjerilo stvarnog – primjerice, kada više ne želimo objaviti fotografiju bez filtera, kada u stvarnom ogledalu tražimo "blur" efekt koji ne postoji, kada se počnemo ispričavati za ono što jesmo i za ono kako izgledamo u stvarnosti.
Upravo u tom dijelu dolazimo do poante svega, a to je da nas filteri u konačnici ne čine ljepšima, već nas udaljavaju od toga da se upravo tako osjećamo. Problem nastaje kada se naš digitalni identitet počne činiti boljim od pravoga jer u tom trenutku više ne upotrebljavamo filtere da se izrazimo, nego da se sakrijemo od stvarnosti.
Vrijeme je za povratak u stvarnost
Ljepota nikada nije bila stvar simetrije, savršenih linija ili algoritama. Ona je način na koji se smijemo, kako nosimo bore od smijeha i kako nam lice blista kada govorimo o onome što volimo. Digitalna estetika može svakako biti inspirativna, ali ni slučajno ne smije biti mjerilo vlastite vrijednosti. Možda je vrijeme da vratimo balans koji je ranije postojao i da upotrebljavamo tehnologiju, ali da naučimo voljeti i ono što ona ne može dotaknuti. Nijedan filter ne može nadmašiti autentičnost, a ona je uvijek bila i uvijek će biti najljepša estetika od svih.
Foto: Canva/Unsplash
- Pripremila:
- Maja Kovačević
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice